Ivica Todorić

Moja sugrađanka, jedna od najuglednijih evropskih spisateljica, knjige su joj objavljene i u Americi, prolazi kroz najjezivije trenutke u životu.

Pojma nisam imala da u Hrvatskoj postoji Udruga “Lavice”, a tekst koji sam danas pročitala na stranici 100% zaista me zaprepastio. Predsjednica Udruge Anita Papa, “nakon što su skandalozni slučajevi pedofilije iz crkvenih odaja izašli u javnost” moli vodstvo Zagrebačke nadbiskupije da oštro reagira na prijave spolnog zlostavljanje djece od strane članova crkve.

Hrvatska je po količini bijede i beznađa na vrhu evropske ljestvice strave i užasa. Iz nje glavom bez obzira bježi i mlado i staro. Ljudi u najboljim godinama, visokoobrazovani, kad i rade, ne mogu preživjeti. Dave ih banke, roditelji im skapavaju od gladi i bolesti. Mirovine mizerne, 2000 kuna ljudima koji su godinama radili velike su k’o kuća.

Sjećate se Jugoslavije? Bila je to zemlja u kojoj su ljudi u mirovini imali krov nad glavom, od mirovine su mogli plaćati režije. Lijekovi se nisu plaćali, liste čekanja nisu postojale. U Jugoslaviji je bilo nezamislivo vidjeti čovjeka sa glavom u kontejneru. Danas stotine tisuća građana Hrvatske misle da je njihovo pravo na kopanje po kontejneru ono najsvetije što je njima njihova borba dala.

10.00

Dobar dan, dragi gledatelji, Hrvatska televizija nalazi se na licu mjesta. Kulmerovi dvori okruženi su jakim snagama Hrvatske vojske, tu je i policija, Živi zid je oko Dvorca napravio živi zid. Očito, Kulmerovi dvori neće pasti bez bitke. Na terenu je naša Maja Majić. “Majo, kakva je trenutno sigurnosna situacija?” “Mirko, ovdje su tenkovi, policijska kola, ogroman broj policajaca, tu je i gospodin Pernar koji je naš prvi gost. “Gospodine Pernaru, hoće li Kulmerovi dvori pasti?” “Naravno da neće. Ovo je najveći dan u povijesti Živog zida, dan kada na svojoj strani u obrani žrtve imamo i policiju i vojsku. Nitko nas danas neće ubacivati u marice.” “Hvala, gospodine Pernaru. Mirko?” “Hvala Majo, pratimo situaciju, čut ćemo se uskoro.”

Mi Hrvati smo od onoga stoljeća, ja mislim šestoga, željeli biti svoji na svome ali nikako i nikako. Tko bi nabrojio sve one koji nam nisu dali da budemo svoji. Od Turaka pa do UEFA-e. U posljednje vrijeme pravda je na našoj strani više nego ikad iako broj neprijatelja raste. Komunisti i komunistice se množe poput zečeva, jebo im pas Tita. Tito, najveći zločinac u povijesti hrvatskoga naroda koji je zagovarao bratstvo i jedinstvo i govorio kako su nam Srbi braća, gori u paklu pa ga ne možemo nabiti na kolac na Trgu svetoga Marka.

Jeza se zabila u ljude oko mene. Moji vršnjaci se rukama i nogama bore kako naći sebi posao kad odu u mirovinu. Imaš šezdeset i pet, nisi na samrti, moraš jesti i plaćati djeci kredit u francima. Mogu li starci poput mene u državi poput Hrvatske živjeti bez straha? Straha od bolesti. Straha od nemoći. Straha od gladi. Straha od budućnosti.

Ove su poplave čudo. Mediji nam otkrivaju kako smo svi mi koji živimo u regiji, ovako se zove ono što se nekad zvalo onako, u suštini samo topla ljudska bića. Ne treba nam puno da ono najbolje izvučemo iz sebe. Pošalji na naše bližnje vodu, pobij im stoku, uništi kuće, ceste, puteve, udavi kućne ljubimce, smjesti ih gole i bose u neki hangar… I? Svi ćemo oči puniti suzama, grliti jedni druge, nuditi svoje kuće potpunim strancima koji čak i nisu “naši”.

Sudbina ili Bog, tko nas ovih mokrih dana zajebava? Jugoslavija je nestala u krvi. Konačno smo prestali biti braća. Planuo je mir. Zašto vodurina nije ostala u koritu?

Moj nam je posinak jučer javio da je u Orašju. Gdje je danas ne znamo ali smo sigurni da on i njegova grupa koja broji dvadeset mladića iz čitave Hrvatske, svi vrhunski obučeni profesionalci, pokušavaju mutnoj vodi oteti sirote ljude koji su ostali bez ičega. Dok naši hrabri dečki provode dane i noći u vodi do grla opsjednuti potrebom da pomognu bližnjemu svome, što rade hrvatski multimilijunaši i milijunaši?