Hrvatska

Pred sto godina Severina je snimila „film“ koji je pokojnu Jugoslaviju oživio preko noći. Izbrisane su sve granice u „Regionu“. Buljili smo u Severinu onako kako smo gledali Titov pogreb, bez teksta.

Kad bi netko Jugoslavenima koji to više nisu postavio pitanje što ih je najviše uzbudilo otkako „imamo“ te naše zemlje, nitko se ne bi sjetio velikih nastupa gospodina doktora Tuđmana, urlanja diplomiranog ekonomiste Miloševića, imena ostalih firera sam zaboravila.

Severinin nastup neću zaboraviti. Žena je napravila veliki korak za sebe, još veći za žene. Pokazala se u punom sjaju. Prekrasno tijelo, čaroban osmijeh, entuzijazam, mladost…

Čitava „civilizirana“ Hrvatska je na nogama. Stala je u obranu novinarke RTL-a koja je hrabro razotkrila istinu o Tomsonovom „vrtu“. Zašto Tomsona zovem Tomson umjesto da pišem Thompson? Što je Thompson? To je opasna puška po kojoj je pjevač sebi dao ime. Imao je na umu, latinski mu je sigurno jača strana, nomen est omen.

Je li u slučaju Tomson to baš tako? Koliko je Tomson zaista Thompson? Sve ovisi o percepciji. Ako zanemarimo priču koja se već desetljećima plete oko pjevača, ako sa njega skinemo oklop, oduzmemo mu mač kojim na svojim nastupima možda više i ne maše, koga ćemo vidjeti?

S vremena na vrijeme se sjetim što to ljubav jest ili je bila. Mokri dlanovi, potreba da mu njuškaš tijelo, osjećaj boli kad mu u društvu ne smiješ zavući ruku među noge. Minuta bez njega je muka, sat bez njega je rana, dan bez njega je plivanje u vrućem ulju.

Sjećam se, najgori su mi bili trenuci kad bih ležala uz nekog od muževa i mislila na njega koji mi je bio i hrana i piće i sunce i nebo i kiša i zima i ljeto i jesen i zrak koji dišem… Žudnja ponekad postane neizdrživa pa prelomiš. Zakoračiš u sreću za koju znaš da ima rok trajanja. Kakve to veze ima? Jebeš život bez sušenja grla kad ga iznenada ugledaš na ulici.

Krenuli smo prema Orebiću. Tamo sam s Bivšim provela najljepše dane u životu. Novome i meni trebao je odmor. Novinari su puni zlobe. Stara žena nema pravo držati za ruku mladog muškarca jer sve na njoj visi? Starim muškarcima su međunožja ravna poput autoputa Zagreb – Beograd. Koga briga.

Još kad u borbu za ženska pravu krenu „feministice“. Jedna od najvećih rekla je za poznatu izreku  „Nema džabe ni u stare babe“ da je „seksistička“. Može li tuplje? Nekad su se slavile stare babe, one nisu davale džabe. Živimo u perverznom dobu u kome je nezamislivo da bilo tko išta od stare babe traži, o naplati da se ne govori. Zašto ugledne feministice ne razumiju kurca tebe?

Izašli smo iz opatijskog parka i uputili se prema kavani Kontinetal. Sišla sam niz stepenice, crnu vjenčanicu pridržavala mi je kuma Hela. Htjela sam se presvući za bračno putovanje. Konobarica nam je, nakon što smo naručili kave i vodu, rekla da je šifra za WC 3030# Ako vam zatreba, jako, jako je uredno. Uz Helinu pomoć jedva sam sa sebe skinula haljinu i uski bodi u kome sam se osjećala kao kit u tajicama. Oslobodila sam se, navukla crnu majicu i crne lanene hlače.

Danas je Dan državnosti. U kakvoj zemlji živimo? Moja je prijateljica od privatnog poduzetnika kupila stan, otac joj je prodao očevinu, ostala je i bez stana i bez love. Ovih dana Država od nje traži da plati sudske troškove, oko petnaest tisuća eura. Izgubila je rat sa razbojnikom koji hoda Korzom slobodan poput ptice i prevarenima, nije ona jedina, šalje jasnu poruku, jebite se!

Živimo u zemlji u kojoj je potpuno normalno da sin nekog tajkuna na zebri ubije dijete ili djecu siromašnih roditelja i bude oslobođen jer je iz „dobre porodice“. Korumpirani suci i sutkinje s vremena na vrijeme svrate na televiziju pa nam poručuju kako građani vezano za naše pravosuđe imaju lošu „percepciju“, nema korumpiranih među sucima i sutkinjama.

Hrvatska je zemlja u kojoj ni jedna djevojčica nije sigurna. Nikad. Ni navečer, ni ujutro, ni noću, ni u parku, ni u školi, ni kod kuće, ni u crkvi. Svakoga dana u nekom gradu ili selu ruke mužjaka zgrabe neko žensko, ižive se nad njim, odbace ga poput krpe, žive ili mrtve. Mrtve i kad je živa. I?

Žene na čelu kojekakvih udruga dižu nježne šake, prema nebu lete crni baloni, koliko mrtvih žena toliko balona. Zločinci nakon dan, dva ili deset ili trideset dana izlaze iz pritvora pa za šankom prepričavaju što su radili dok je četrnaestogodišnja „kurva“ zazivala mamu.

Pročitala sam knjigu Vanesse Springora „Pristanak“. Autorica je rođena 1972. godine, urednica je, spisateljica, redateljica, studirala je književnost na Sorboni. Direktorica je izdavačke kuće Julliard. „Pristanak“ je njezina prva knjiga,  izdavač Oceanmore.

Ukratko: četrnaestogodišnja Vanessa postaje ljubavnica poznatog francuskog pisca Gabriela Matzneffa. On je francuska književna zvijezda, dobitnik mnogih nagrada.  U svakoj knjizi opisuje svoja silovanja maloljetnica. Uvijek su prikazana kao ljubavne priče.

Čitava francuska „intelektualna elita“ slavila je njegov „talent“. Manifestom koji je potpisala i Simone de Beauvoir poručili su javnosti da je ono što se dešavalo između perverznog starca i djevojčica „ljubav“.

Grupa divljaka je u Borovu Selu u pratnji policije urlala : “Ubi, ubi Srbina!“.  Navodno „navijači“. Narušavali su javni red i mir. Normalnima je jasno da je to bilo kazneno djelo „javnog poticanja na nasilje i mržnju“. Za takvo nedjelo predviđena je kazna do tri godine zatvora, za organizatore do pet.

U Hrvatskoj se ništa ne odvija spontano. Dečki nemaju kune u džepu. Za pivu i sendvič urlat će što god naručiteljima padne na pamet. Tko su naručitelji nećemo saznati.

Uskoro krećem za Beograd. Doba je korone, zato ću knjigu „Puding od vanilije“ promovirati pred kamerama. Kako izgledati nekoliko desetljeća mlađe?

Muškarac je Pamet, žena je predmet. Kad muškarac govori na televiziji njega se sluša, kad žena govori na televiziji, nju se gleda. Kad ima oko trideset.

Što učiniti sa sobom kad imaš trideset puta dva i još plus?Srećom, živimo u vremenu kad baš svaka žena u pravim rukama može postati djevojčica.