Hrvatska

Mene ovaj rat u Ukrajini ubija. Kuglica sladoleda četrnaest kuna, kava petnaest kuna, moje se zalihe tope, treba mi lova!

Kad dođemo u Beograd odsjedamo u hotelu Zepter. Ljudi koji tamo rade fantastični su domaćini, ja mogu u miru božjem svaki dan jesti špagete s umakom od rajčice i nitko se tome ne čudi. To jedem doma, to jedem ma gdje bila. 

Divim se gospođi Čavajdi. Nikad ne bih mogla učiniti ono što je ona učinila. Ja sam kao i sve druge prošla kroz život nalijećući na ginekologe monstrume. Još u socijalizmu me svekrva naučila da milost ginekologa moraš platiti. Nisam platila. Mislila sam da trudnica ima pravo biti tretirana kao časno ljudsko biće. Srećom, ona je platila.

Ne znam jesam li vam ikad priznala koliko mi je drago da Jugoslavije nema. Sjećam se mrskog vremena kad je moj jadni, stari susjed bauljao ulicama Rijeke i zapomagao: “Druže Tito Josip Broz, Ive ti je gol i bos…“ Svaki put kad bi drug Tito odlazio na Brijune koji su se tada zvali Brioni jadnog bi nonića Iveta (tako glasi akuzativ od Ive na čakavskom) zgrabili milicajci i strpali na mjesec dana u prdekanu. Ne, Jugoslavija nije imala milosti prema neprijateljima naroda.

U Hrvatskoj postoje dva „mužjaka“ o kojima se stalno govori. Jedan je predsjednik države koji daje izjave na temu genocida i slučaja Zec kojih se ne bi posramio ni pijani Hitler na domjenku u Auschwitzu. Ovlasti su mu nikakve, ego velik poput bivoljih jaja.

Drugi je premijer Plenković. I taj gospodin je siguran da mu se među nogama klati kita velika. Ne podnose se zato jer su slični. U životu nisu učinili ništa po čemu ćemo ih pamtiti.  Zaboravit ćemo ih jednako brzo kako smo zaboravili njihove prethodnike i prethodnice.

Rijetko odlazim u grad jer mi prilaze žene pa krene priča. „Ovako više ne mogu. Samo mi vi možete dati savjet.“ „Žurim u banku“, kažem gospođi u sivom kaputu. „Godinama čitam vaš blog.“ Ostajem na mjestu. „Čuvam unučicu, nisu mogli dobiti mjesto u jaslicama, navodno će ga za koju godinu dobiti u vrtiću, unučica je alergična.“ Šutim. Stojim. Čekam. „Alergična je…“ Isključujem se. Uključujem se.  „I onda sam kćeri rekla, maloj ću za doručak dati malo banane i meda.“ „Požurite“, rekla je žena koja je stajala pokraj nas, „i ja čekam. Ne može gospođa Rudan s vama izgubiti čitav dan.“ Sivi Kaput spustio je ton: “A onda mi je kći rekla, bananu i med?! Ti si luda! A gdje su tu proteini? GDJE SU TU PROTEINI?“ Ženi su oči bile pune suza. „Zašto mi ne donesu hranu za malu, moja je penzija nikakva, dala sam im stan, imaju dvije plaće, a ja moram okolo za unuku loviti proteine. Vi ste pametni, gospođo Rudan, pomognite mi.“ „Sve je jasno“, volim davati mudre savjete, „dijete treba vratiti materi.“ „Niste normalni! Odjebite i vi i vaš blog!“ Sivi Kaput me ljutito pogledao i ušao u dućan zdrave hrane. Znam dućan, može i na rate.

Ne znam mnogo o gospodinu Gordanu Laucu. Guglala sam. Kemičar, doktor nečega, profesor, pomaže Vladi savjetima oko korone. Ukratko, jedan u nizu pretencioznih likova koji zna.

Hrvatska je danima izvan sebe. Najveći hrvatski kolumnist napisao je tekst koji je uznemirio Lijepu Našu. Na noge se diglo i „hrvatsko“ i „četničko“. Nema ni jednog desnog medija koji Kolumnisti ne želi smrt, nema ni jednog „lijevog“ koji sa Kolumnistom duboko ne suosjeća.

Tekst se pretvorio u test domoljublja. Oni koji su za Kolumnistu mrze sve što je hrvatsko, oni koji su protiv  Hrvati su od stoljeća sedmog. Kakav je tekst napisao Kolumnist? Odličan. Od njega se već godinama ne očekuje ništa manje od teksta nad tekstovima. Kolumnist je opet napisao TEKST!

Zašto se digla tolika frka oko mlaćenja imigranata na hrvatskoj granici? Zato što je hrvatska policija opet bila posebno surova.

Ima li u ovoj priči išta nejasno? Hrvatska policija i specijalci imaju pendreke kao dio opreme da bi ih upotrijebili. Lokaciju na kojoj će mlatiti ljude ne određuju sami. Za to su plaćeni od pet do sedam tisuća kuna mjesečno.

Hoće li razbijati glave navijačima, antimaskerima ili imigrantima odlučuju političari. Hrvatski političari su korumpirana bagra. Naravno, slažem se, čula sam za Kurza, i on je korumpiran, i on je smeće. Ne pada mi na pamet samo hrvatske političare proglašavati bagrom. Svi su političari kriminalci ma gdje rasli, da nisu bavili bi se nekim drugim poslom.

Ne pratim baš što rade hrvatski antimaskeri i antivaskeri. Povremeno čujem, za njih je život bez maski i cijepljenja jednako sloboda. Ne vjeruju modernoj medicini, ona ubija. Zato su na cesti, zato urlaju u gluhe uši bešćutne Države.

Jesam li za njih ili protiv njih? Nisam ni za ni protiv. Ja sam se tri puta cijepila, i četvrti ću ako bude trebalo. Korona postoji. Mnogi su moji znanci izgubili život. Neki na respiratoru, neki do njega nisu stigli. Što me u toj priči čini nemirnom?