Liječnika nema. Nema pravih. Ušla sam u Medico, riječku privatnu kliniku, platila pregled, dobila dijagnozu. Srećom, došla sam do akademika Samaržije na Jordanovcu koji mi je, bacio je pogled na fotku mojih pluća, isti čas rekao da dijagnoza sa kojom sam došla nema veze s mozgom.
Zovu li se Vatreni još uvijek Vatreni? Ili im promijenilo ime? U Hrvatski Vatreni? Ne bih o njima smjela pisati, nikad nisam uspjela skužiti što je to ofsajd ili sastranik. Zovu li se Vatreni još uvijek i Kockasti? Zašto se zovu, ako se zovu, Kockasti kad je kocka geometrijsko tijelo koje ne može stati na “kockastu” majicu da ga jebeš. Ipak, naši kvadratasti se vjerojatno ipak zovu Kockasti što je po meni jedan u nizu dokaza da se radi o kretenima sa obje strane ekrana.
Kad govore ili pišu o ženama kurvama, drocama, droljama, nama koji čitamo ili slušamo uvijek pred oči skoči lik sisate sirotice koja žmireći puši nekom debeljku kome srebrnim sjajem blješte srebrne dlake na prsima, srebrne dlake među njegovim nogama uvijek su u filmovima skrivene.
Dok smo živjeli u Jugoslaviji bili smo uvjereni kako nas se prisluškuje. “Neću o tome preko telefona”, izgovarao je baš svatko. Meni je to bilo smiješno. Zašto ljudi misle da su bitni? Tko ih prisluškuje? Kakve tajne znaju? Kad bi moja mama subotom nazvala svoju sestru i rekla joj da bi se sutra trebale naći na tržnici, razgovor bi završila rečenicom:“Ne mogu o tome preko telefona.” Pitala sam jednom mamu kakvu tajnu čuva. “Kupit ćemo televizor.” “Zašto je to tajna?” “Zato jer nemamo novaca.” “Kako ćete onda kupiti televizor?” “Tvoj ujak je šef prodavaonice u kojoj se mogu kupiti peći na drva na kredit bez učešća. Mi ćemo kupiti te peći, a zapravo ih nećemo kupiti nego ćemo samo dignuti kredit, tvoj ujak će nam dati keš pa ćemo onda kupiti televizor. Televizor se ne može kupiti na kredit jer je to luksuzna roba. Ne mogu o tome preko telefona, danas se sve prisluškuje, da se dozna tvoj bi ujak izgubio posao i završio na robiji.”
Danas je Prvi maj. Radnici diljem svijeta ustaju jer su prezreni i jer su roblje. Pokazuju gospodarima da neće moći tako dovijeka, iako gospodari znaju, radnici naslućuju, da hoće. Hrvatski radnici, ako se još tako zovu oni koji nešto rade, sa padelicama u rukama čekali su da im gradonačelnik Bandić na livadi osobno udijeli “besplatni grah”.
Nikad nisam imala visoko mišljenje o političarkama. Žene u politiku trpaju mužjaci prema svojim kriterijima. Ne moraju nužno biti glupe, čak ni mlade, ni lijepe, samo poslušne. Gazde su uvijek u sivo odjevene spodobe koje ne moraju nužno biti ni pametne ni obrazovane, ali obavezno moraju biti pokvarene. Ako nisi lažov, lopov, manipulator, divljak ili uglađeni nasilnik nemaš što raditi u hrvatskoj politici.
Ne bih ulazila daleko u povijest jer je to nemoguće kad govorimo o Hrvatskoj, ali ovo što danas gledamo u Saboru, na žene mislim, još nismo vidjeli. Toliko krpenih lutki i goropadnica kokošjeg mozga na jednom mjesto teško se može naći.
Franjo je zauvijek napustio Hrvatsku. Više nismo jedini roditelji čije dijete živi ovdje. Naši prijatelji davno su se rastali od svoje djece. Redovito ih viđaju preko skajpa ili lete u Finsku, Švedsku, Norvešku, Njemačku. Kad se vrate mi na njihovim mobitelima vidimo sretna lica odraslih ljudi koji već imaju svoju djecu i koje znamo dok su bili u majčinom trbuhu. I tako, ode naš Franjo.
Moj muž dragovoljac Domovinskog rata zvan Leopard i naš kum dragovoljac zvan Stršljen osnovali su Zdrug srca Isusova jer Hrvatska kreće u rat protiv Slovenije. Slovenija nam je otela jedan veliki zaljev i Svetu Geru. Sveta Gera je naše brdo koje je dobilo ime hrvatske svetice Gere zaštitnice “poljskih radova, udovica, vrućina, prenoćišta i putnika.” Jebeni Slovenci nam ne daju Geru, uništit će nam poljoprivredu i turizam i vrućine i udovice. Eto, zato moj muž dragovoljac i ostali dragovoljci treniraju u šumi iza naše vikendice. Heroji su u maskirnim uniformama i misle da su sedamdesete nekadašnje tridesete.
Živimo u odvratnoj zemlji. Bolesni nemaju lijekova. Starci umiru u blatu, bolovima, nebrizi i tuzi. Umirovljenici pokušavaju 200 eura raskomadati na trideset dijelova i preživjeti. Visokoobrazovana i pametna mladež bježi iz ovog pakla da se više nikad ne vrati. Oni koji nemaju love za kartu u jednom smjeru obijaju pragove bešćutnih poslodavaca u nadi da će im dati posao, a onda i plaću.
Da me ubijete pojma nemam što je to HAZU. Znam da je to kratica od Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, ali tko to tamo sjedi? Malo sam guglala. HAZU može imati 160 članova. To je grupa najpametnijih hrvatskih muškaraca i žena sa naglaskom na muškaraca. Zna HAZU da je Hrvatska, otkako je imamo, mjesto u kome su žene samo strojevi za izbacivanje hrvojadi.
