Znam da moji vršnjaci i ja nikad ne bismo smjeli upotrijebiti frazu “u moje vrijeme” jer će se onaj s druge strane stola, ako je mlađi od nas, a svi su mlađi od nas, isti čas isključiti. Ipak ne mogu odoljeti jer svakodnevno gledam mlade očeve kojih “u moje vrijeme” nije bilo.
Moji srednjoškolski dani bili su najčišći horor. Profesor iz fizike, totalno zbunjen, stalno okrenut prema ploči, mrmljao je i pisao formule koje je razumio on i jedan genijalac njemu sličan. Povremeno se znao baciti preko balkona, nitko ne zna koliko se puta pokušao ubiti, svaki put bi se nakon oporavka vraćao u razred još očajniji i bolesniji. U školi je radio do mirovine.
Ovih je dana u jednom hrvatskom dnevniku osvanuo tekst o knjizi memoara kineske profesorice na Yaleu Amy Chua “Zašto su kineske majke superiorne?”. Amy Chua koja je kao dijete sa roditeljima imigrirala u SAD objašnjava neuspješnim zapadnjakinjama kako bi trebalo odgajati djecu da bi ona postala uspješna kao Kinezi.
Mjesečna brutto plaća hrvatskog učitelja sa 15 godina staža iznosi 7306 kuna. Jadni učitelji, jadni profesori. Bila sam učiteljica. Dok sam radila u školi stalno sam u zbornici slušala kako bi se “nešto moralo učiniti” da, tada smo se zvali nastavnici, najzad dobijemo lovu koju zaslužujemo.
Ne prođe dan a da neka gadna maloljetnička ekipa ne prebije ili ne ubije nekog klinca. Zagrebom, i ne samo Zagrebom, bauljaju gadovi, cipelare, muče, ubijaju zato jer im nitko ništa ne može.
