Koliko je normalno imati seksualnih partnera u turbokatoličkoj Hrvatskoj, ako si žensko? Kakvo preglupo pitanje. Komada jedan, naravno. Ako ti ga je prije prve bračne noći uvalio seoski ili gradski pop to se iskustvo briše. Kad u sebe primiš sveti kurac ostaješ djevica.
Moj muž je meni drugi muž a ja sam njemu druga žena. Živimo skupa, živjeli smo skupa trideset godina. Kad smo se sreli istoga smo časa shvatili da smo jedno drugome ljubav života i da nas samo smrt može rastaviti, ali privremeno.
Okružena sam ljudima koji očekivano ili neočekivano ostaju bez svojih najdražih. Muževi bez žena, žene bez muževa, u takvim smo godinama. Još uvijek se tome čudimo jer nam mediji stalno poručuju kako se životni vijek produžio i kako starost počinje u osamdeset i petoj.
Danas je Dan borbe protiv nasilja nad ženama. Znamo po tome što se u kamere smiješi vrhunski našminkana ministrica Opačić i poručuje nam “da bi domove trebali napuštati zlostavljači.”
Dobro jutro, Margareta. Samo, tko bi to zlostavljačima morao priopćiti? Žene razvaljene glave? Pokojnice raskrečenih nogu koje s nožem u grlu leže u lokvi krvi?
Čitav sam život čekala ljubav. Ne ljubav, Ljubav. Ljubav sa velikim LJ. Željela sam sresti biće koje ću bezuvjetno voljeti.
Od svojih sam muškaraca mnogo tražila. Morali su biti pametni. Što je pamet često sam se pitala kad bi se onaj za koga sam jučer mislila da je Tesla preko noći pretvorio u saborskog zastupnika.
Ne puknem često, navikla sam na život u Hrvatskoj, no ponekad mi je zaista svega dosta. Pred dva mjeseca moj muž i ja željeli smo otići na put.
Ubit će me moje mnogo mlađe prijateljice jer otkrivam tajnu nad tajnama. Žive s muževima koje ne vole i užasavaju se seksa s njima. Da li muževi njih vole nemaju pojma i nije ih briga.
Otkako znam za sebe čitam u ženskim listovima, danas na netu, kako se s Njim zbližiti, sačuvati Ga, spriječiti da brisne, omrznuti Mu ostale ženske…
Priznajem, teško se oporavljam. U ormaru nema njegovih stvari, nemam u što ubosti nos pa onda plakati. Da se ipak nađem sa “finim, pristojnim dečkom koji će me večeras čekati u Lanterni u osam?” Ivanine riječi.
Moram li odmah uskočiti u drugu vezu? “Moraš!”, urlikale su moje prijateljice. “Zove se Anton ali ga svi zovu Tony.” Ivanin glas zvonio je u mom tužnom uhu poput zvona na Trsatskoj crkvi. Tony? Tony kao Nobilo?
Ostavio me muž. Čitav sam život govorila kako postoji život bez muškarca i pokušavala to utuviti svojoj kćeri u glavu. Danas ona ima muža a ja ga nemam.
I, što mi fali? Žale me sve moje prijateljice koje nesretne žive sa kretenima. One žale mene? Ja žalim njih! Najzad, nakon dvadeset godina, slobodna. Slobodna!
