Brak

Odvezla sam se do Bivšeg, parkirala ispred kuće i ušla u vrt. Na jednoj od terasa sjedio je komad. Držala je dugačke noge na stolu. Nokti na rukama su joj zeleni i dugački poput kandži. Hladno oružje. Bjesomučno je lupala po tipkovnici. Kako? Bivši nije bio na vidiku.

„Dobar dan“, rekla sam. „Bok“, rekla je. Nije me pogledala. Umjetne sise nisu pokušavale izaći iz uske, ružičaste majice, već su bile vani. Ogromnu guzicu okovala je ružičastim hlačicama. Ekstenzije su joj pokrivale međunožje. Usne, pet brojeva veće, držale su slamčicu. Iz kristalne čaše, da je moja prva pokojna svekrva vidi, vukla je u sebe tamnu tekućinu u kojoj su se kupale kocke leda. Koliko je mogla imate godina? Kod plastičnjača čije oči skrivaju ogromne naočale nikad ne znaš. Možda dvadeset, možda pedeset. Nadlaktice joj nisu visjele.

Krenuli smo prema Orebiću. Tamo sam s Bivšim provela najljepše dane u životu. Novome i meni trebao je odmor. Novinari su puni zlobe. Stara žena nema pravo držati za ruku mladog muškarca jer sve na njoj visi? Starim muškarcima su međunožja ravna poput autoputa Zagreb – Beograd. Koga briga.

Još kad u borbu za ženska pravu krenu „feministice“. Jedna od najvećih rekla je za poznatu izreku  „Nema džabe ni u stare babe“ da je „seksistička“. Može li tuplje? Nekad su se slavile stare babe, one nisu davale džabe. Živimo u perverznom dobu u kome je nezamislivo da bilo tko išta od stare babe traži, o naplati da se ne govori. Zašto ugledne feministice ne razumiju kurca tebe?

Novi je otišao u Opatiju igrati tenis. Poljubili smo se. Njegova fenomenalna guzica krenula je prema garaži. Kad mi je zatrubio, sa sebe sam oderala pušap. Za koji kurac žene od jedanaeste moraju nositi grudnjak? Starice u devedesetoj imaju u ormaru grudnjak „za doktoru“ i „grudnjak za u grob“. Mi i stare i mrtve moramo biti „seksi“? Preciznije, mi ni stare ni mrtve ne smijemo biti opuštene? Naša je normalnost žicom okovana.

Pop je došao točno u podne. U opatijskom parku bilo je malo ljudi. Hrvatska javnost poštovala je našu privatnost.  Doduše, feštu su nam pokvarili jebeni antifašisti koji su nosili vijence na spomenik palim borcima, a limena glazba svirala je Lenjinov marš. Znam riječi. „Vi padoste žrtvom i dadoste sve, krv, život, mladost, radi slobode…“ Zašto se ne ukine taj besmisleni praznik? Nitko živ u Hrvatskoj ne vidi antifašizam osim par leševa koji baš na dan mog vjenčanja hodaju u povorci prema spomeniku junacima kojih se više nitko ne sjeća. Lenjin? U demokratskoj, kapitalističkoj, katoličkoj zemlji? Sve bi te antifašiste trebalo poslati na prisilni rad u jedan od naših kauflanda, lidla ili špara, neka vide zašto su neki pali žrtvom i dali sve. Krv, život, mladost, radi slobode…

Smatrate li da je vaša odluka o razvodu nakon trideset godina braka zbog 16 godina mlađeg ljubavnika hrabra i nije li pomalo avanturistička?

Ne razumijem pitanje. Nije hrabro rastati se nakon trideset godina, hrabro je živjeti s nekim tolika desetljeća. Ženama nedostaje muške drskosti. Kad pogledate oko sebe vidjet ćete desetine staraca kojima se oko drhtavih nogu motaju sitna djeca dok njihove trideset godina mlađe žene bulje u mobitel i šalju poruke ljubavnicima. Kad se žena u mojim godinama odluči za bijeg onda je to brejkingnjuz. Žalosno! Mislim da bi sve moje vršnjakinje, dakle cure u najboljim godinama, trebale pobjeći od muževa, dok im još ne trebaju ni štake ni pelene, i krenuti s nekim mladim. Naravno da će ga platiti kao što svoje cure plaćaju dečki u sedamdesetoj, ali investicija u mlado meso uvijek se isplati. Što mi se može dogoditi? Mogu umrijeti od sreće. Bolje smrt od sreće nego od dosade.

Nela me jutros pitala zašto sam se nakon trideset godina sretnog braka odlučila za razvod. Sretan brak? Korona je pokazala tko mi je muž i u kakvoj „sreći“ živim. Skupa smo prvi put u životu provodili dvadeset i četiri sata dnevno.

Ja volim torbe. Drvene, plastične, kožnate, izrađene od slame, papira, stakla... Znam, torbe koštaju, ali život je jedan. Moj bivši muž misli da u našim godinama jedino ima smisla trošiti na preventivne preglede. Natjerao me na kolonoskopiju, srećom uz anesteziju. Ode sedam torbi. I?  Doktor je rekao, dođite na kontrolu za deset godina. Gdje ću ja biti za deset godina?

U posljednje vrijeme stalno čitam o silovanim ženama i paklu kroz koga prolaze i iz koga nikad nisu izašle.

Zašto je silovanje doživotna trauma? Sve silovane žene znaju odgovor na to, ali sve mi smo silovane, a ja odgovor na to ne znam. Zato jer sam neobrazovana? Ili sam bešćutna? Mrzim sebe? Ne mogu izaći iz doživotne traume pa vidjeti istinu?

Ljudski doživljaj definira društvo. Društvo „zna“ što je trauma, društvo „zna“ da je silovanje neizlječiva bol jer ono „ubija i dušu i tijelo“. Da li ženska duša zaista čuči u pički? Kad u žensko gnijezdo u kome čuči duša prodre stranac, on je istovremeno bomba koja razara i tijelo i dušu? Ono što je razoreno nikad se više neće spojiti, u maloj rupi dogodio se smak ženskog svijeta.

Jedanaest godina pišem ovaj blog. Pogledali ste ga preko 20.000.000, da, dvadeset milijuna puta. Nemate pojma koji je to užitak ulupati u komp nešto što te muči ili usrećuje pa onda čekati efekte od tog. Autor ideje je moj sin.

Svatko tko piše na mreži izaziva ljude ili „ljude“. Pa mu onda ispod objavljenog teksta nešto poručuju ljudi i „ljudi“. Ponekad me komentari nasmiju do suza, drugi puta dirnu. Kad se razmašu hejteri ostanem bez teksta. Je li moguće da svi ti nesretnici ne kuže koliko je moj život lijep?

Najnovija britanska naučna istraživanja pokazala su da majke koje imaju sinove i kćeri više vole sinove. Prema njima su „mekše“, njihovi su grijesi „nestašluci“, a kćeri su „zle“. Koja glupost. Imam sina i kćer, jednako ih volim iako je moja kći, čudno stvorenje s kojim nikako da izađem na kraj, uvjerena da više volim njenog brata.

Kad sam bila prvi put trudna osjećala sam da ću roditi sina jer mi je druga opcija bila nevjerojatna. Sjećam se kao da je jučer bilo. Prvi sam put u ruke primila Ljubav Majčinu. Osjetila sam da smisao mog života nikad ne bih smjela ispustiti iz ruku. Nitko mu se nije smio približiti. On je moj, moj, moj, moj i samo moj. Imao je šest mjeseci. Ošišala sam ga na četkicu. Željela sam da mi na smrtnom času u nosu lebdi miris njegove kosice. To bih i danas željela da nije ćelav.

Naš Zoki, „predsjednik s karakterom“, opet je uzburkao hrvatsku javnost. Bila sam sigurna da nakon dosadašnjih nastupa ne može više i ne može dalje. Prevarila sam se. Takvi čovjeka uvijek iznenade. Može Zoki bolje, uvijek Zoki može bolje, još nije doživio orgazam.

Pa ipak…On misli da Udruga B.a.B.e. ima „glupo i neduhovito“ ime. ?! Čovjek je iz Dalmatinske zagore, iz Sinja? Nije moguće da je Dalmozagorac zaboravio da „baba“ u Sinju i ostaloj Zagori znači baka? Zaboravio je da mu je „baba“ pekla palačinke, pričala mu priče, grlila ga, ljubila, voljela onako kako to samo mogu bake, none i sinjske babe?