Nazvala me novinarka Švicarskog radija. Želi da sa mnom razgovara o tome kako je moguće da veza između mlađeg muškarca i starije žene izdrži nekoliko desetaka godina. Ja sam ekspertica za tu temu jer je moj muž mnogo mlađi od mene. Novinarka misli da treba razgovarati o toj “tabu temi” i nekako pokušati objasniti da je to moguće pa čak i možda “normalno”.
Ne pamtim broj muškaraca s kojima sam s vremena na vrijeme dijelila životni prostor, ali pamtim jednu rečenicu koju su mi svi svakoga dana upućivali: “Što ćemo danas jesti?“ Do svoje dvadesete živjela sam sa nonom i mamom, ni jedna ni druga nikad mi nisu rekle da će kuhanje biti veliki dio mog života. Da su mi i rekle ne bih im vjerovala.
Pa ipak…Nakon seksa, ili kad bi se neki od njih vratio s posla, i ja bih se vraćala s posla, postavio bi mi to mrsko pitanje. Osjećala sam se krivom kad bih na stol stavila i servirala karboniziranu kokoš, slinava, pržena jaja ili šniclu koju se nije moglo rezati. Priznajem, takva su bila vremena, takva sam bila ja, nikad nisam sebi postavila pitanje, čekaj, zašto on ne brine o tome što ćemo sutra jesti?
„Ljubavi“, rekla sam mužu kad je odgledao partiju snookera. Nije me čuo jer je gluh, na pregled čeka godinu i sedam mjeseci. „LJUBAVI!“ „Zašto se dereš?“ Pružila sam mu čašu ohlađenog bijelog vina. Zove se Christian i još nešto, butelja 510,50 kuna. Kupila na karticu.
„Ljubavi“, gledala sam ga u oči. Njušio je čašu. „Dobili smo ponudu koja se ne odbija.“ U njegovim očima valjala se dosada. Bio je nemiran. Uskoro su oni kreteni s palicama trebali krenuti u novu turu guranja loptica u rupe. Isključila sam televizor. Da je moj muž nasilnik razbio bi mi bio glavu. Moj muž nije nasilnik. Udavio me pogledom.
Gledala sam „Prizore iz bračnog života“, seriju snimljenu prema Bergmanovoj istog imena. Sjećam se fenomenalnih glumaca. Tada me smetalo ono što me smeta i danas. Priča je, ma koliko glumci bili fantastični, neuvjerljiva do pakla. Neživotna. Glupa. Može je snimiti samo tašti mužjak koji ništa ne zna o ženama.
Bergman i ovaj drugi, Levi se zove, u nekoliko nastavaka šire lažnu vijest. Nema ludog, uzbudljivog, nezaboravnog seksa s bivšim mužem. Nema! Sve znamo kako je bilo. Zaljubiš se, vrijeme će pokazati da si se zajebala, živiš s njim godinama, tu su djeca, nedostatak love, ili mnogo love, isti kurac. A onda, najzad, nešto se dogodi i ti si izvan pakla.
Jako sam rano poželjela imati djecu. U lovu na mladunčad nisam previše pažnje posvećivala traženju idealnog tate. Tada sam mislila da su svi muškarci isti. U modi su bili visoki mužjaci širokih ramena i krupnih šaka. Većina žena svoju ljubav prema partneru ne doživljava kao nešto što će joj odrediti sudbinu. Više pažnje posvećuju odabiru vjenčanice nego testiranju budućeg oca svoje djece. Kad se zajebemo, ne čudimo se previše.
Stalno oko sebe gledamo kako se strastvene ljubavi pretvaraju u strastvenu mržnju. Ljubav ima svoj rok trajanja. Dugačka, bijela haljina uvijek se može pretvoriti u kratku u kojoj ćeš nekoj nesretnici poći na vjenčanje. Ti, konačno slobodna, ona pravomoćno osuđena.
S vremena na vrijeme se sjetim što to ljubav jest ili je bila. Mokri dlanovi, potreba da mu njuškaš tijelo, osjećaj boli kad mu u društvu ne smiješ zavući ruku među noge. Minuta bez njega je muka, sat bez njega je rana, dan bez njega je plivanje u vrućem ulju.
Sjećam se, najgori su mi bili trenuci kad bih ležala uz nekog od muževa i mislila na njega koji mi je bio i hrana i piće i sunce i nebo i kiša i zima i ljeto i jesen i zrak koji dišem… Žudnja ponekad postane neizdrživa pa prelomiš. Zakoračiš u sreću za koju znaš da ima rok trajanja. Kakve to veze ima? Jebeš život bez sušenja grla kad ga iznenada ugledaš na ulici.
Negdje na netu naletjela sam na ovu rečenicu. Napisala ju je Lisa Pontius, poznata influencerica, žena ima trideset i tri godine, mnogi čitaju njene objave.
Sviđa mi se teza. Bez ikakve zajebancije, sviđa mi se. Ni jedno dijete, naravno kad prestane biti dijete, roditeljima ne duguje ništa. Dijete je odrasla osoba kad navrši osamnaest godina. I baš bi bilo lijepo kad bi roditelji odrasloj osobi mogli reći: „Bivše dijete moje, ne duguješ mi ništa. Tamo su ti vrata. Sretan put!“
Da sam ga upoznala na vrijeme…Moj bi život bio drugačiji. Kad sam bila mlada mislila sam samo na seks. Bilo mi je bitno da muškarac bude visok, da ima lijepe zube, da bude vitak, da se pere i da šuti. U pravu ste. Morala sam pristajati na kompromise. Kako ženi idu godine, tako joj padaju kriteriji. Uzmi što se nudi. U moje vrijeme žene bez muža nisu bile u modi.
Udaja je bila ulaz u normalnost. Staro normalno bilo je donositi mu čiste gaće kad bi žuto naprijed postalo žarko žuto, a smeđe otraga boje čokolade za kuhanje. Svjetlije nijanse ostavljale su ga hladnim: „Samo pederi mijenjaju gaće svaki dan.“ Morala sam kuhati, davati pičke, dodati novine, biti daljinski jer je daljinski bio daleka budućnost, brinuti o djetetu. Dijete je muškarcu trofej, dokaz da mu u jajima ne plutaju mrtvi spermiji. S trofeja žene prašinu brišu. Naučna istraživanja su pokazala da 20% djece u Evropi nema veze s ocem koji misli da su njegova. Naš sin je bio u onih osamdeset posto. Nažalost.
Sama
Više nemam muža. Hela mi je rekla: “Nesretna si jer nasjedaš legendama, analiziraj svoj gubitak.
Analiziram, analiziram.
Prvi muž
Pokoj mu duši.
Drugi muž
Kresali smo se samo između dva liječnička pregleda, ako bi nalaz bio uredan. Dok smo čekali na gastroskopiju proučavao je rizike pregleda i glasno podrigivao. Želudac je pregledao u anesteziji. Bio je razočaran kad mu je liječnik rekao da ima gastritis tipa A. Na kolonoskopiju sam ga morala pratiti. Nije želio primiti anesteziju jer anestezija s vremena na vrijeme ubija.
Jebote! Da mi je to netko rekao? Ljubav mog života u trenu se pretvorila u horor. A sve je bilo na našoj strani. Ja sam imala lovu i željela njega, on je želio mene jer sam imala lovu. Bili smo idealan par.
Razvod će biti skup k'o miksana jaja svetog Petra. Biskup mi je rekao da Crkvi moram pokloniti svoj teren iznad Mošćeničke Drage, na njemu izgraditi kapelicu od sto i pedeset kvadrata i parkiralište za sedamdeset auta. „Presvijetli“, rekla sam, „to će biti crkva. Kapelice su male, zato se i zovu kapelice.“
