Beograd

Draga ekipo, draga publiko!

Večeras će biti premijera „Dabogda te majka rodila“. Ne mogu vam opisati koliko mi je žao što neću biti s vama. Upoznala sam većinu od vas, divni ste ljudi, kada smo se sreli imali smo velike planove. Vi igrati moje likove, ja doći u moj voljeni Beograd. A onda nas je zaključala korona. Svijet mi se srušio na glavu. U martu, kada se dan pred pretpremijeru otkazala predstava, imala sam osjećaj da korona nešto posebno ima protiv mene, da baš mene želi opako zajebati i za srce ugristi.

Vrijeme je pokazalo da nisam bila meta. Čitav svijet je pod ključem, ja ne znam čijim, možda neki znaju, ali šute. Mislite da sam jedna od onih ludih teoretičarki zavjere? Nisam, ali mi je nekako nevjerojatno da se može u nekoliko minuta razoriti svijet, a već mjesecima nitko na svijetu ne zna što je korona. Gdje su ljudi koji se čitav život bave medicinom? Jedino što smo od njih do sad suvislo čuli jest da moramo prati ruke. Dobro jutro, Znanosti!

Na nekom od portala pročitala sam tekst na temu jesmo li mi Hrvati ljubomorni na Srbe. Autor teksta nam je dokazao, između ostalog citirajući uglednog srpskog profesora, da možda ipak ne treba biti ljubomoran na Srbe.

Gledala sam uživo dešavanja u Beogradu zahvaljujući američkoj televiziji N1. Danima sam buljila u ekran i pokušavala shvatiti o čemu se radi. Neki od Srba žele srušiti Vučića. Razlozi su jasni. Čovjek je zgrabio državu u šake i ne popušta. Na demokraciju u tom balkanskom tamnom vilajetu čekat će se još godinama. Na nju će čekati oni koji vjeruju da postoji. Nisam među njima.

Đoković, najbolji tenisač na svijetu, i ekipa imali su krasan plan. Organizirati susret velikih tenisača i pomoći ljudima na ovim prostorima da zaborave čemerne koronarne dane. Mislili smo da su iza nas. Tenisači su željeli i nekima pomoći. Sportska događanja bila su planirana kao humanitarna.

Nažalost, projekt je propao. Razorila ga je korona. Svi svjetski mediji kojima je uvijek loša vijest najveći mogući brejkingnjuz iskoristili su priliku i obrušili se na Đokovića. Ništa neočekivano. Na svakom Đokovićevom velikom meču osjeća se mržnja koju u njegovom pravcu rigaju „bijelci“.

Došla sam na beogradski Sajam knjiga. Popela sam se u Laguninu kulu i čekala svoj nastup. Sjedila sam uz Melu, prijateljicu koja mi je kao sestra, i jela kolače koje je sama ispekla. Nisam imala tremu. Sve sam to već prošla. Postupak je jednostavan. Morat ću sjesti na visoku stolicu iza pulta i potpisivati knjige. I smiješiti se. I zahvaljivati. Ima li lakšeg posla?

Baš se radujem. Opet odlazim na Sajam knjiga u Beograd. Tamo će biti biti jedno milijun ljudi. Sve će mirisati na knjigu.

Idući vikend idem u Beograd. Rezervirali smo hotel. Pobjeći ću od terora hrvatskih pobješnjelih katolika.

Neka mi oproste svi koji me doživljavaju kao hrabru, ledenu kuju kojoj ništa nije sveto. Uzimam slobodan dan. Danas službeno ulazim u sedamdesetu.  Zato mogu biti ono što možda jesam, a možda i nisam. Patetična, slinava, dirnuta, raznježena, stara gospođa koja ne može a da ne napiše kako joj je bilo u Beogradu na Sajmu.

Evo mene opet među Hrvatima. Od srijede do nedjelje udisala sam samo srpski zrak. Toliko utisaka, oprostite, dojmova, idem redom.

Yes! List “Lepota i zdravlje” pozvao me na cjelodnevno regionalno žensko druženje, tema “Šta žene žele”. Ne znam što žene žele, znam što ja želim, ući u Hyatt, slušati i gledati žene koje žive u pokojnoj Jugoslaviji i uživati u druženju s njima.

Vratila sam se iz Beograda. Kako prepričati utiske? “Kosturi okruga Madison” i ja osvanule smo u gotovo svim pisanim medijima, na svim značajnim teve ekranima.

Promociju knjige imala sam u Domu omladine u dvorani za koncerte. Kad sam u nju ušla osjetila sam istinsku jezu. Stotine praznih stolica, tko će na njih sjesti? Moj je izdavač pretjerao. Nisam ja Severina.