Kad sam saznala da imam rak prvo mi je palo na pamet nazvati sve one koji bi to trebali čuti od mene. Među prvima je bio gospodin Dejan Papić vlasnik “Lagune”, moje izdavačke kuće. Sjećam se da sam mu bez uvoda rekla: “Imam rak, neću moći doći na Sajam knjiga."
Osmi mart proslavit ću u Beogradu. Laguna će opet objaviti Crnce u Firenzi. Iza mene su teške pripreme. Svaka promocija je jeziv stres. Kad si javna ženska, ma koliko bila stara, moraš dobro izgledati. I kad pišeš knjige i kad mužu kuhaš jelo koje je znala kuhati samo njegova mama. Ako stalno ne daješ sve od sebe može ti se dogoditi da netko ispod tvoga teksta na netu napiše, tko ovo jebe?
“Krešićuuu…”
“Šta?”
“Kako šta? I ne kaže se šta nego što. Drago mi je da te vidim.”
U Beogradu sam dobila mnogo rođendanskih poklona. Najdraži mi je bio pogled na čitateljice i čitatelje koji su u repu čekali na moj potpis. Može li više od toga? Ne može.
Kad dođemo u Beograd odsjedamo u hotelu Zepter. Ljudi koji tamo rade fantastični su domaćini, ja mogu u miru božjem svaki dan jesti špagete s umakom od rajčice i nitko se tome ne čudi. To jedem doma, to jedem ma gdje bila.
Koka iz Ljubljane poslala mi forvardušu. Rekao je jednom Đorđe Balašević: „Život? To ti je ono na grobu, pa kad piše godina rođenja i godina smrti. E, ona crtica između, to je život…“
Većina ljudi je zla. Obuzeti smo strastvenom mržnjom. Mržnja truje. Zato s vremena na vrijeme osjetimo potrebu da sa sebe skinemo prljavu kožu, da udahnemo čist zrak, da dahnemo u nekoga ljubav. S vremena na vrijeme.
Mi građani Zemlje Koje Više Nema znali smo da ćemo s vremena na vrijeme moći otići na mjesto gdje ćemo za minut, deset minuta, sat, dva ili pet, postati, ako ne dobri, onda sigurno bolji ljudi. To je mjesto uvijek bilo koncert Đorđa Balaševića.
Zaključana sam već mjesecima, ovo malo dana što mi je preostalo trošila sam na čekanje cjepiva. Unuka ne smijem poljubiti ni preko maske. Čekala sam, čekala i čekala.
Nazvala je naša beogradska prijateljica Tanja. Rekla mi je da ja kao „umetnica“ kojoj se igra predstava u Beogradu i autorica mnogih knjiga objavljenih u Srbiji imam pravo na cjepivo protiv korone. „Kad dolazite?“ Luđi prijedlog u životu nisam čula. Ipak, zahvalila sam Tanji kao da je žena normalna.
Umrla je Mira Furlan. Teško da je netko mogao pomisliti da će toliko lijepih riječi biti ispisano u spomen na „jednu od najvećih jugoslavenskih glumica“. Nisam poznavala Miru Furlan što nikako ne znači da se ne mogu opušteno pridružiti hordi ožalošćenih koji su joj ovih dana preko portala pisali srcedrapateljna pisma, ispričavali joj se iako bi uvijek naglasili da oni nisu bili „krivi“, ali, eto…
Tko je kriv što je Mira Furlan morala pobjeći devedeset i prve? Kakvo glupo pitanje. Kriva je „devedeset i prva“. Danas se sve toliko promijenilo, na bolje, naravno, zato su se pokojnici, preko delegata, ispričali i „Zagreb“ i „Hrvatska“. Žena koja je „one devedeset i prve“ jedva sačuvala živu glavu, ovih dana „odozgo“ može uživati u svijećama, lampionima, crvenim karanfilima i drugim maštovitim znakovima „hrvatskoga“ očaja koji srca naša zbog „velikog gubitka“ lomi.
Već godinama se čitave skupine ljudi procjenjuju na osnovu kojekakvih „ispitivanja“. Budale koje se hvataju na „rezultate“ mogu saznati da Hrvati najviše „mrze Srbe“, ne žele „stanovati u blizini Roma“, i ne bi htjeli da im „sin oženi muslimanku“. Hrvati su mrzitelji, ksenofobi, zli, za razliku od Finaca koji ne mrze Srbe, žele stanovati u blizini Roma, a Šveđani jedva čekaju da im sin oženi muslimanku.
Internet trpi sve pa tako i ovakve „istine“. Ništa ne može biti manje istina od onoga što nam prodaju kojekakve agencije za ispitivanje koječega. Ne, nije istina da Hrvati mrze Srbe, nije istina da Srbi mrze Hrvate, da ne idem dalje, i nije istina da su Srbi i Hrvati „dobri“ samo za vrijeme poplava i potresa.
Kolona koja će slaviti zločin
U srijedu će kroz Vukovar proći kolona koja će obilježiti najveću veleizdaju u povijesti Hrvatske. Gospodo! Čujte kako je govorio Siniša Glavašević! Još uvijek imate vremena odustati. Prljavi čin koji se iz godine u godinu ponavlja bahati je izraz prezira prema Siniši Glavaševiću, njegovim suborcima, civilnim žrtvama, gradu Vukovaru i građanima Hrvatske koji vole istinu i svoju zemlju.
Fotografija: https://commons.wikimedia.org/wiki/User:Pudelekhttps://www.youtube.com/watch?v=3e9zHmuUJ8I&feature=youtu.be
