Sanjala sam. U snu sam bila visoka četiri metra. U rukama sam imala ognjeni mač. Iz očiju su mi iskakale vatrene strijele. Na nogama sam nosila čarobne čizme koje su u prah i pepeo pretvarale sve preko čega sam gazila. O, kako sam strašan san sanjala.
Aleluja! Kardinal Bozanić se u svojoj uskrsnoj poslanici obrušio na “hrvatske” banke. Prokletnici su nekoliko stotina tisuća građana pretvorili u očajnu sirotinju koja nema snage čak ni sebi vezati uže oko vrata. Nisam obožavateljica gospodina Bozanića, naprotiv, ne volim kako govori. Spor je, previše mrk, tašt, ima više haljina nego Severina, ali me svojom poslanicom oduševio.
Hrvatska vlada je najvjerojatnije našla način kako pomoći švicarcima. Troškovi hrvatske pljačke stoljeća rasporedit će se tako da dio otpadne na sirote banke a dio na sve građane. Ljudi koji nisu digli kredit u švicarcima s pravom se bune. Zašto bi netko tko se nije uvalio u dug platio moj dug? Slažem se, ali…
Ja se nisam zadužila zato jer sam neodgovorna osoba koja se voli zajebavati. Htjela sam kupiti stan od tridesetak kvadrata. Tadašnji šef Hrvatske narodne banke Željko Rohatinski, opskurni lik koji je bio debelo plaćen da me štiti od pljačkaša, nije učinio ništa. Nitko mu danas ne spominje ime ni činjenicu da je bio proglašen najboljim guvernerom na svijetu, čini mi se, zato jer je mafiji štitio leđa.
Čovjek je najčešće slijep kad dobro vidi. Do danas sam razbijala glavu kako skupiti lovu da bih mogla platiti ratu u švicarcima. Vladu očito za moj problem boli ono čega u toj skupini spodoba nema pa sam prepuštena na milost i nemilost sebi samoj. A nadala sam se da će Liniću i kompaniji podatak da je sto tisuća građana zavijeno u crno uz blagoslov hadezeovske vlade, Narodne banke i drugih cro razbojnika biti inspiracija da poduzmu nešto.
Slušam i gledam ljude oko sebe. U autobusu, na tržnici, na cesti, u marketima. Čitam komentare ispod tekstova. Koliko zloće, koliko zlobe? S koliko mržnje o ljudima koji su dignuli kredite u švicarcima govore oni koji to nisu. Mi smo sami krivi. Mi smo bili pohlepni. Mi smo bogati kad smo kreditno sposobni pa neka nam bude. Mi radimo a koliki nemaju posla. Neka nam je kad ne znamo da živimo u kapitalizmu i kad nismo čitali ono što je na ugovoru bilo napisano malim slovima. Svi smo mi budale koje pojma nemaju kako funkcioniraju banke pa se sada svojoj nesreći čudimo kao pura dreku…
Narodna banka Srbije pokušava sa bankama naći rješenje problema kredita u švicarcima. Za ovaj je tekst potpuno nebitno analizirati koje je bolje, u igri su dva. Važno je da Narodna banka Srbije brine o svojim opljačkanim građanima a za nas s ove strane još je važnije da našoj Narodnoj to nije na kraj pameti.
Običan sam čovjek koji pojma nema što to znači da će Kosor razgovarajući sa “bankama”, spustiti tečaj švicarca, pa kamate, pa će dio kredita ući u “balon”, ali na “balon” ćemo plaćati kamate a ne kako je Kosor predložila da “balon” bude beskamatan.
Digla sam stambeni kredit u švicarcima, o tome sam već sto puta pisala, i uvijek bih naglasila ono što se nama budalama stalno podmeće, nisam ja izabrala švicarce, švicarce mi je banka nudila kao jedinu opciju. Zlobni političari zamjeraju nam pohlepu, kao, nismo htjeli eure jer je bila viša kamata.
Čovjek nikad ne zna gdje ga sreća čeka. Jučer me u tri ujutro probudila kiša. Trebala sam biti vesela jer me vrućine ubijaju. Nažalost, čudno sam biće. Kad je toplo nesretna sam, kada kiši depra me davi. Popila sam apaurin, žuti, da lakše progutam kombinaciju tuge zbog kiše i olakšanja zato što mi u sobi više nije plus trideset.
Štovani gospodine Josipoviću!
Zovem se Vedrana Rudan i osnivačica sam Udruge švicaraca UŠ. Ima nas preko tisuću. Mi smo oni siročići za koje čitačica sa blesimetra u Dnevniku na državnoj teve tvrdi kako smo se dragovoljno odlučili za stambeni kredit u švicarcima jer je kamata bila niska.
To nije točno. Kad smo dizali kredit švicarci su bili jedina opcija koju su nam banke nudile. Guverner Rohatinski poručio nam je da ne može utjecati na rast franka. Dobrojutro, Margareta. Mi nismo retardirani, mi smo prevareni.
