Koliko je normalno imati seksualnih partnera u turbokatoličkoj Hrvatskoj, ako si žensko? Kakvo preglupo pitanje. Komada jedan, naravno. Ako ti ga je prije prve bračne noći uvalio seoski ili gradski pop to se iskustvo briše. Kad u sebe primiš sveti kurac ostaješ djevica.
Unuka mi je premala, što učenici u osmogodišnjoj školi uče pojma nemam, ne znam mnogo o zdravstvenom odgoju koji će im uvesti. Pročitala sam da će djeca učiti kako roda nema veze sa dječicom, da drkanje ne suši kičmu, tucanje bez zaštite opasnije je od one ptice velikih krila, homoseksualci nisu pederi zato jer ih mama previše voli, rađanje u petnaestoj može majci uništiti život, ocu nimalo jer će se izgubiti u vidu lastina repa.
Moj muž je meni drugi muž a ja sam njemu druga žena. Živimo skupa, živjeli smo skupa trideset godina. Kad smo se sreli istoga smo časa shvatili da smo jedno drugome ljubav života i da nas samo smrt može rastaviti, ali privremeno.
Okružena sam ljudima koji očekivano ili neočekivano ostaju bez svojih najdražih. Muževi bez žena, žene bez muževa, u takvim smo godinama. Još uvijek se tome čudimo jer nam mediji stalno poručuju kako se životni vijek produžio i kako starost počinje u osamdeset i petoj.
Pred desetak dana pozvala me jedna od mnogobrojnih udruga žena koje se bore protiv nasilja nad ženama da odem na Korzo i tamo prolaznicima dijelim maslinove grančice. Ostala sam doma.
Danilo Kiš Fondacija pozvala me u Suboticu da tamo promoviram knjigu “Kosturi Okruga Madison”. Nikad nisam bila u Subotici ali sam tisuću puta čula da je to prekrasan grad. Volim gradove i prekrasne i one druge, meni su uvijek ljudi problem.
Jutros je zazvonio telefon u tri ujutro. Znala sam. Moja stara opet ne zna da li je tri ujutro ili tri popodne. Digla sam slušalicu jer davež nikad ne odustaje.
Opet on:“Srce, što ovoga časa nosiš na sebi?” “Muža.” Spustila sam slušalicu. Volim kad ljudi misle kako vodim buran seksualni život.
Svi znamo priču. Zbog rafinerije koja riga smrt u Bosanskom Brodu, dakle u susjednoj nam državi, crkavaju građani u Slavonskom Brodu.
Pojma nemamo što se dešava u Bosanskom Brodu, tamo ljudi šute. Ili su krepali ili vjetrovi smrad i otrove nose samo k “nama”… K “nama”? Da li su građani Slavonskoga Broda “mi”?
Bio je hladan, maglovit i tmuran dan. Nisam znala što ću sa sobom. Skočila sam na Mrežu. Možda se netko bogat i sretan ubio? Da li je još neka od naših javnih ženskih ostala bez muža?
Čitav se život pitam što je sreća. Kako je prepoznati? Uhvatiti za glavu ili rep i reći, eto, to je to!
Uvijek mi je bilo jednostavnije definirati nesreću. Ne želim nabrajati što je sve za mene bilo ili još uvijek jest, nesreća. Popis bi bio dugačak.
Jedna od nesreća često su mi bila djeca. “Da se još jedanput rodim nikad ne bih imala djecu.” To su moja djeca i svi oko mene slušali preko trideset godina.
