Danas će nama koje među nogama imamo ono što nas čini ropkinjama muškarci čestitati Dan. Jednom na godinu u svim civiliziranim zemljama svijeta žene imaju Dan. Dobivaju cvijeće, na televiziji gledamo kako su se pred sto i više godina naše prabake borile za ovo u čemu mi uživamo danas.
Žene oboljele od raka dojke tretiraju se u Hrvatskoj kao retardirane, “ružičaste” glupače. Tako smo ovih dana saznali da je u Mimari održana modna revija. Modele su nosile osobe iz hrvatskog javnog života skupljene s koca i konopca.
Danas možemo na kioscima kupiti “ljubavni priručnik” “Kako zavesti koga poželite”. Blaženo novo doba, ima odgovor na sva pitanja osim na pitanje, kako reći zbogom. Zaista, kako reći zbogom umirućoj majci, bratu, sestri, mužu? Kako reći zbogom svome djetetu?
Koliko žena u meni ima?! Tko sam ja žena? To je ona ženska koja mrzi kuhanje a ipak četiri puta tjedno u kipuću vodu baca torteline kupljene u marketu pa na njih istresa umak od rajčice iz staklene boce pa onda njen muž to pojede. I još mora reći, bože, rođena si s kuhačom u ruci.
Nevjerojatno. Moji vršnjaci su ili na samrti ili u zemlji ili u urni. Oni koji još bauljaju na internetu traže koliko će još potegnuti. Jučer su me rasturali bolovi u trbuhu. Jedan od mojih vršnjaka ubačen je u jamu u trinaest sati. Groblje mi je u blizini kuće ali nisam otišla na pogreb jer sam bila na samrti. Rak crijeva? Pod hitno mi treba kolonoskopija!
Danas nam je u goste došla bakica iz Amerike da bi mladima objasnila što je to seks i kako se od njega obraniti. Na njenom prvom predavanju održanom na Fakultetu političkih znanosti bilo je mnogo studenata koji se nisu slagali sa njezinim tezama. Zašto gospođa Judith Reisman na smije misliti da su pederi za svijet veća opasnost od Obame, NATO-a i CIA-e? Neka pederi dokažu da nisu. Tko joj smije braniti da govori što joj padne na pamet kad je baš za to plaćena?
Katolička crkva u Hrvata krenula je ognjem i mačem na siroti hrvatski narod. Terorizam u Hrvatskoj šeće obučen u crnu mantiju ili brioni odijelo. Mužjaci kojima vjera zabranjuje seks sve znaju o seksu, dečkima kojima vjera zabranjuje brak sve znaju o braku, nejebači koji ne smiju imati djecu sve znaju o abortusu. I tako već dvije tisuće godina.
Jučer sam nazvala starački dom u Zadru. U slušalici sam čula grubi, ženski glas. “Dom!” Ni dobar dan, ni izvolite, ni što vam treba… “Dom!” Čovjek rijetko naziva državne ustanove kad nije u frci zato bi državni zaposlenici morali biti pristojni, da nama, siročićima, olakšaju život formalno kad nam ga stvarno uništavaju na sve moguće načine. “Dom!” A “dobar dan”?
Imam mnogo prijateljica. Nisu sve mojih godina. Najviše žalim one koje imaju oko četrdeset. Djeca u najgorim godinama, muž izlazi iz braka, to još ne zna, roditelji u punoj snazi spremni ispiti kćeri posljednju kap krvi. Većina zdravih šezdesetogodišnjaka u pravilu je na smrt bolesna. Svakoga dana treba ih naručivati kod drugog specijaliste.
Mi stariji sjećamo se kako su nekad samo najhrabriji mislili da Partija nije u pravu. Poneki bi to i rekli. Njih je Partija doživljavala ili kao neprijatelje Jugoslavije, odlazili su na robiju, ili kao ridikule, te bi zatvaralo samo kad bi se kroz njihovo mjesto u kadilaku provozao Tito. U njih je spadao Riječanin Ive koji je znao glasno zajecati, druže Tito Josip Broz, Ive ti je gol i bos.
