Svaki dan dobivam pisma. Moji dragi čitatelji spominju mi mamu, pokojnu, manje oca. Neki od vas sigurni su da sam ustašica, drugi mi ne mogu oprostiti moje napaljeno četništvo i još misle da mrzim pedere. Za treće sam “carica”, “kraljica”, “Tito”, “babuskara”, “stara babuskara”, mrziteljica svega što je hrvatsko, židovsko, ljubiteljica Srba, trebalo bi me jebati…
Jučer je to bilo. Uskočila sam u auto, stala na semaforu i ugledala grupu klinaca sa torbama na leđima. Gubitnici. Završit će osnovnu školu, krenuti u srednju, diplomirati, zaposliti se a onda će im netko jebati mater. Izrodit će djecu koja će sa torbom na leđima krenuti u školu, iz automobila će ih gledati žena mojih godina kojoj je pun kurac svega.
Sve veći broj žena oboljeva od karcinoma dojke zato pozdravljam akciju “Dani ružičaste vrpce.” Dirne me kad na reveru teve voditelja ugledam ružičastu trakicu. Dečko brine o mom zdravlju. U takvim nježnim trenucima zaboravljam da je kirurg mojoj prijateljici htio odrezati zdravu sisu. Znanici su malo prepržili pluća… Sve su to sitnice o kojima se ne govori ni za ružičastih ni za sivih dana.
Hrvatska je danas zemlja u kojoj živi oko tri milijuna stanovnika. Malo nas je ali smo žalosni. Moja prijateljica je jučer obigrala pola grada u lovu na lijek, ima neku frku sa štitnjačom. Svjetska kriza.
Često se sastajemo. Moji prijatelji i mi. Svake subote nađemo se kod nekoga od nas. Ljudi smo koji se osjećamo dobro zato jer su naše kolege iz gimnazije nefrolozi, internisti, ortopedi, oftalmolozi, ginekolozi, kardiolozi… Svaki organ u našem tijelu pod paskom je neke balavice ili tankog klinca iz šezdeset i neke. Osjećaj da o nama brinu ljudi koji nas vole čini nas zdravima.
Moja se djeca meni nisu dogodila a ni djeca mojih prijateljica nisu bića nastala zajebom. Sve smo mi željele našu djecu. Često se prisjetimo kako smo ih ludo voljele. Kad je prvi put reklo tata umjesto mama… Jako nam je bilo bitno da kaže “tata” jer tate u doba kad sam ja bila mamica baš i nisu bile lude za bebama. Danas, navodno, jesu.
Pred nekoliko je godina jedan od hrvatskih mužjaka na sudu pobio nekoliko žena. Bio je van sebe jer je njegova kućna robinja odlučila išetati iz kaveza. Da se nikad ne zaboravi hrvatske žene su dobile Dan protiv zlostavljanja žena, ako se to tako zove, a to je danas. Portali, pisani mediji i televizije objavljivat će “zastrašujuće podatke.” Koliko ih se ubije godišnje, koliko prebije, teško tjelesno ozlijedi, lako tjelesno ozlijedi, koliko imamo sigurnih kuća, koliko bismo trebali imati sigurnih kuća…
Godinama sam bila osigurana preko Croatia zdravstvenog osiguranja. Kad mi je isteklo krenula sam u obnovu. Malo morgen. U međuvremenu sam postala prestara. Kaznili su me zato jer sam koristila ono na što sam imala pravo: preglede, konzultacije, masaže, terapije… Umjesto police koja mi je pokrivala “sve” ponudili su mi policu za penziće. Godišnje imam pravo vidjeti čak pet specijalista ali moram platiti sve pretrage koje mi preporuče. Ipak mjesečno plaćam tristo kuna jer mi polica uključuje besplatan prijevoz leša iz inozemstva u koje ponekad otputujem.
Zašto rađamo? A tko će nas voditi u bolnicu kad u sedamdesetoj slomimo kuk? Kome ćemo godinama govoriti da je On svinja, kad nas ostavi otac našeg djeteta? Da nismo rodile neke od nas nikad ne bismo upoznale sreću koja te zgrabi kad ti dijete stupi na pozornicu i tamo dvadeset minuta bude gerber u vazi.
Često me novinarke i novinari pitaju koja je moja najdraža boja, koji je moj tip muškarca, kako se nosite sa godinama, koji je vaš životni moto?
