Žene, obitelj i odnosi

Kad sam se rodila moj je otac bio očajan. Žensko. Kad se rodila moja pokojna sestra svijet mu se srušio na mužjačku glavu. Zadrti Primorac opsjednut strahom da mu doma rastu čak dvije buduće kurve maltretirao nas je na sve moguće načine. Kajšem, šakama, opakom jezičinom.

Jezičina je i najviše boljela. Bio je siguran da će nas mlaćenjem pretvoriti u izvrsne kuharice, u mom se slučaju zajebao, jako, vezilje, pletilje i krojačice. Ne znam da li je očekivao da mu rodimo unuke, ako jest bio je siguran da ćemo roditi djecu i biti djevice.

Zašto na svim hrvatskim televizijama stalno gledamo branitelje i slušamo kako se krše njihova prava? Što oni hoće? Dio njih, manji ali glasan, ima svoj šator, svoje zastave, parole, pomagala, mirovine, potrebu da njihova prava uđu u Ustav,ljude koji im guraju kolica i predsjednicu Kolindu. Mi ostali imamo samo Hrvatsku za koju su se oni borili.

Znam što se od mene očekuje pred moj šezdeset i šesti rođendan. U društvu se moram diskretno smiješiti i svima pokazivati plastične zube. Nonice su topla ljudska bića. Nemam plastične zube, ne smiješim se gotovo nikad. Ili urlam od smijeha, rijetko, ili mrko gledam u ljude i ekrane, najčešće.

Jučer me nazvala novinarka. “Gospođo Rudan, što mislite o ‘Pedeset nijansi sive?’” Jebote! Nisam pročitala knjigu, valjda jedina u civiliziranom svijetu, nisam gledala film. Kakve to veze ima? Ne mogu ja, “poznata osoba”, ne misliti o onome o čemu svi misle. Priznala sam svoj grijeh. S druge strane nečega, žice ne, signala… Nastao je muk. Zaprepaštena novinarka pristojno me pozdravila.

Na nekom sam portalu pročitala dirljivu priču o bračnom paru koji živi u nekom gradu u Srbiji. On ima rak, ona umire od raka. Preko medija mole da im dobri ljudi pomognu otplatiti dugove kako im djeca ne bi ostala bez krova kad im roditelji umru. Spominju iznos od nekih sedam tisuća eura. Znam da ih moj prilog, možda će na portalu osvanuti i broj bankovnog računa, neće spasiti ali bi pomogao.

Pročitala sam da Milanović kreće na izbore već u travnju. Tako mu je savjetovao Amer kome će SDP, navodno, za uslugu platiti 3 milijuna kuna na tri rate. Ogromna lova, kratak rok, pred Esdepeom je nemoguća misija. Ili moguća? Nemoćna sam, nisam nikakav faktor u političkom životu Hrvatske ali ću ipak uložiti svu svoju sitnu snagu da spriječim pobjedu Esdepea, ako ministar zdravlja Varga…

Sinoć je napravio neoprostivo. Hrvatskoj najsestri, neću spominjati časno gospođino ime u ovom kontekstu, obukao je plavu kutu i izjavio:“Volimo da su sestre u pripijenom.” “Volimo”? Tko “volimo”? Mi doktori? Mi perverznjaci? Mi divljaci? Mi budale? Mi bahati? Mi bez duha koji mislimo da smo duhoviti? Tko su “mi” u prostačkoj rečenici neodgojenog ministra? Nikad nećemo saznati.

Svake nam se večeri na teve ekranima u udarnim terminima svih hrvatskih televizija ukazuje kutija tableta. Na kutiji je nosorog obješena roga. Nosorog je depresivan, ima problema sa prostatom i sa rogom. Kad žalosna živina proguta čarobnu tabletu rog mu se uspravi i ostane tako sve dok ne… popije iduću tabletu.

Ne, ne mogu a da se s nostalgijom ne sjetim vremena u kome sam živjela i zemlje u kojoj sam živjela. U moje vrijeme sa mnom su bili mladi Arsen Dedić, Oliver Dragojević, Bora Čorba i Kemal Monteno.

Hvala bogu, praznici su prošli. Još da Tri kralja odjebu u krupnim koracima… Danima sam bila zarobljena u kući. Željela sam da djeca mogu opušteno provaliti u naš život u svako doba dana i noći. Što ako sin sretne kolegicu sa faksa koja je došla iz Amerike da bi na Božić bila uz tatu i mamu ali je ipak našla dva slobodna sata da bi se kresnula s mojim djetetom? Njenu bi djecu čuvali njeni a njegovu mi. Ni njima ni nama ne bi bilo teško u božićnom ozračju kuhati, peći i u unučja usta lijevati sok od bazge. Sve za djecu, djecu ni za šta.