Žene, obitelj i odnosi

Ulomak iz knjige “Muškarac u grlu” koju možete kupiti u Hrvatskoj u svim knjižarama osim u Profilu i VBZ-u. U Srbiji izlazi sredinom augusta u izdanju Lagune. “Ajmo se pojebati.“ Njegov molećivi glas žestoko mi ide na kurac, komade pohane puretine slažem na veliki, stakleni tanjur obložen papirnatim ubrusima. Oni upiju mast pa je meso ukusnije. Znam da se neću izvući, da ću se morati pojebati ako ne želim doček Nove godine pretvoriti u katastrofu. Poslije seksa žvakat ću žilavu, hladnu, suhu puretinu.

Pročitala sam knjigu Ellen J. Langer “Vratite svoj biološki sat unatrag”. Stari smo onoliko koliko odlučimo biti stari. Na svijet možemo gledati kao na dolinu suza, to će biti pogubno za naše zdravlje, rakovi i infarkti ludi su za takvim ljudima. Ako na svijet budemo gledali kroz naočale barbi boje proslavit ćemo stoti rođendan okruženi bijesnom rodbinom, a novinar lokalnog lista napravit će s nama intervju i još će nas mobitelom fotkati.

Dok smo živjeli u Jugoslaviji ubojstvo žene bila je Vijest. Mužjaci bi tisuću puta prije promislili nego što bi na svoju ženu ili curu potegnuli nož ili je upucali. Kad bi se ipak tako nešto dogodilo zločinac je znao da mu se dobro ne piše. Tada su mužjaci između dugogodišnje robije u nekoj od jugoslavenskih ledenih pećina zaštićenih od svijeta bodljikavom žicom i držanja noža u ladici kućnog ormarića birali ovo drugo.

Imam mlade prijatelje. Posljednjih mjesec dana živjeli su u paklu. Žive oni u paklu već godinama ali neću o tome. Da li će se izvući? Prošli je tjedan imao osam jedinica a na kraju školske godine morao bi imati dvije. Ako ispravi onih šest roditelji će otvoriti šampanjac i kupiti dečkiću ajfon deset. Auto neće jer još nema petnaest.

Žena je žena čim se rodi. I tata i mama, kad dobiju curicu, pokazuju nadnaravno oduševljenje. Baš smo željeli curicu, baš smo željeli curicu, ma baš smo željeli curicu. Kad je prvo sin oduševljenje je toliko da se to skriva i još se govori kako se željelo curicu. Roditeljima ne treba zamjeriti. Svijet u kome živimo svijet je muškaraca. Za njih je žena mesnata lutka za napuhavanje, kruška za treniranje udaraca rukom i nogom, sluškinja, tješiteljica kad im je teško, odbačena krpa kad im dobro krene.

Odjeknulo je poput bombe. Naša djeca u školi ne slušaju pobožno što govori učiteljica. Naprotiv, naša su djeca za vrijeme nastave opaki divljaci, često i ubojice u pokušaju. Mediji se zgražaju. Kako? Zašto? Što učiniti?

Ženama nije lako. Kad u jajima njihovog partnera plutaju polucrknuti spermiji vlasnik jaja baš ništa ne pije da bi spermiji mogli mahati repovima. Naprotiv, njihova partnerica sa kojom je sve okej mora gutati ogromne količine hormona. Ako crkotine uporno inzistiraju na počivanju u miru žena se proglasi jalovom a vlasnik trulih jaja krene u lov na novu siročicu.

Nekima od mojih čitatelja moje psovanje ide žestoko na kurac. Poštujem njihov stav. Evo nekoliko rečenica u moju “obranu”. Moj blog nije sponzoriran, on je samo moj. Svi koji misle da sam tajna kolumnistica Glasa koncila jako su se zajebali. Želim reći, kad nešto ili nekoga pošaljem u kurac nisam u sukobu interesa nego u sukobu sa svijetom i samom sobom.

Jako volim Zlatka Dizdarevića, kolumnistu Novog lista. Pročitam svaki njegov tekst. Ove je subote u svojoj kolumni objavio tekst velikog književnika Nenada Veličkovića. Volim Zlatka, volim Nenada, volim vas. Pročitajte i vi ono što me oduševilo. Nenadov tekst objavljen je prije dvije godine na radiju “Deutsche Welle”.

Pišem prečesto o hrvatskim neandertalcima koji nam truju život. Šatoraši, čadoraši, klemmovi i ostala čudovišta moja su trajna inspiracija. A onda, ponekad, očajna zbog zemlje u kojoj živim i ljudi koji svojim njuškama i kricima zagađuju moj prostor ipak osjetim kako duboko dišem. Koja je to sreća.