Nedavno je u Zagrebu u endehazijskoj maniri skupini građana zabranjeno kretanje Varšavskom ulicom. Zagrepčani zbog toga nisu izašli na ulice, ni ostala se hrvatska sela nisu uznemirila. Jebeš purgere i Varšavsku.
Kad sam ja bila mlada, daleke šezdeset i osme, svijet je bio drugačiji. Moji vršnjaci i ja vjerovali smo kako je i Vijetnam naš problem, moramo ga podržati u borbi protiv Zla obučenog u zvjezdice i trakice. Valjali smo se ulicama gradova i vrištali, dolje Amerika!
Danas Hrvatska slavi Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. Dok Hrvati Oluju drže svojom najvećom pobjedom Tadić govori kako je Oluja zločin. Tko je u pravu?
Srbija i Hrvatska postale su civilizirane zemlje. Tadić, psiholog i bivši košarkaš i Josipović, pravnik i muzičar, ni malo ne liče na svoje krvoločne prethodnike, luđaka, zločinca i lopova Miloševića i frustriranog Titovog generala Tuđmana. Njega se, iz današnje perspektive, teško može nazvati lopovom.
Kad sam pred godinu i pol na Novoj TV postavila pitanje zašto je dim iznad Auschwitza vječni dim a dim iznad Gaze pičkin dim dobila sam otkaz a gotovo svi hrvatski novinari moju su jadnu glavu prelili katranom pa posuli perjem. Poznata hrvatska židovska braća koja već šezdeset godina prate razvoj ustaškog pokreta u Hrvata proglasila su me vješticom.
Varšavska je ovih dana definitivno najbolji kafić u gradu. Mladi sviraju i pjevaju, s njima se vesele i oni stariji, nepoznati im ljudi donose kavu i kolače, ima i poznatih pisaca koji daju intervjue u kameru, glumci sa pozornice izgovaraju pametne rečenice, mali se ljudi u ovom kafiću pod otvorenim nebom osjećaju nekako veliko i moćno.
Moj djed po majci pred sto je godina nastradao u američkom rudniku. Baka je od Amera dobila brdo love. Kupila je nekoliko tisuća kvadrata zemlje. Obrađivala je zemlju, živjela je teško, bojala se i Talijana i Nijemaca, a onda su došli Tito i partizani i moju baku oslobodili od njene zemlje.
Drago Pilsel usudio se reći što misli o nekim kolumnistima. Pritom je upotrijebio jake riječi poput “kurac”, “kopilad” i tome slično. Pilsel je podivljao jer su mu ti kolumnisti izvukli dijelove mračne prošlosti.
Umro je moj kolega Branko Jakovljević. Radili smo na Radio Rijeci. Bio je očišćen zajedno sa ostalim “Srbima” koji su se glasali na valovima Radio Rijeke u nedoba, tamo devedeset i prve.
Danas sam dobila rješenje. “Počevši od 12.11.2009. godine osiguraniku Rudan Vedrana priznaje se pravo na starosnu mirovinu u svoti od 1644,83 KN mjesečno”. Na neki sam način sretna. Nikad nisam sanjala da će jednom i na moja vrata zakucati poštar i uručiti mi lovu, ma kako ona mala bila. Znam da je moja majka umrla a to dočekala nije.
A s druge strane, 1644,83Kn mjesečno?! Jesam li sama kriva? Jesam. Da daleke 1991. kao novinarka Hrvatskoga radija nisam “vrijeđala Tuđmanovu lentu” imala bih dvadesetak godina staža više pa bi mi poštar na vrata nosio 3700 kuna koliko dobiva moja kolegica kojoj vrijeđanje Tuđmanove lente nije padalo na pamet.
Ovaj sažetak Gospićke bajke objavljen je uz svjedočanstvo braće Kalanj u Novom listu, 23.02.2002.
Davne devedeset i prve godine u dva je dana, 16. i 17. listopada sa svojih radnih mjesta, s ulica, iz kuća, stanova i skloništa odvedeno više desetina građana gradića Gospića. Smješteni su u privremeni zatvor u vojarni Perušić. Dana 18. listopada njih je dvadeset i pet odvedeno iz vojarne na lokalitet Lipova Glavica. Tamo su svi strijeljani.
