Nikad ni jedno otvoreno pismo nije privuklo toliku medijsku pažnju koliko ono što ga je, trenutno najpoznatija hrvatska književnica Ivana Bodrožić Simić, uputila Betonu. Beton je podlistak beogradskih novina, u njemu pišu neki otkačeni likovi. Ivana ih voli a kako ima “problema sa ‘Srbima’” nada se kako će joj Betonci, ipak su oni Srbi, pomoći.
Tko se danas, na Međunarodni dan žena, sjeća da su Ameri nasrnuli na Afganistan da bi popravili položaj tamošnjih žena. Krenuli su avioni, bombe, marinci, Britanci, Nijemci… Uzalud. Afganistanci i danas mlate svoje žene.
Jedna sam od onih koja je bila mlada u ona daleka, mračna, nedemokratska vremena. Prvog svibnja 1971. imala sam nepune dvadeset i dvije godine i radila kao vodička u rabačkom hotelskom naselju Girandella. Tada se prvi svibanj zvao Prvi maj i slavio se u čitavoj Jugoslaviji.
Volim Beograd, to je jedini veliki evropski grad u kome nemam problema sa engleskim. Doduše, ako misliš u Beograd pobjeći od naših pjevača na krivom si mjestu.
Kad smo krajem prošle godine kročili u naš hotel na ulazu nas je dočekao ogroman natpis: Za vas samo najbolje. Na nosu nisam imala naočale ali mi je bilo jasno što je za nas u onom hotelu najbolje. Patka u umaku od voća, prilog komadići pečene jabuke i naranče.
Zbunjena sam. Gospođa Šeparović, novinarka Hrvatske teve, udavi nas ovih dana konvojem koji je prvi probio blokadu i ušao u Dubrovnik. Četnici nisu pucali na brodove na kojima su bili Šeparovićka, Mesić, pokojni kardinal Kuharić i još mnogi ali manje bitni, jer se na njima vio, kako reče gospođa, “barjak”. U ono doba, urla novinarka, zlikovci su “pobjegli”, “šmugnuli” i “nestali” kad su ugledali komad tkanine.
Sudeći po onome što piše hrvatski tisak i onome što gledamo na našim teve ekranima jedino sam biće kome se ne sviđa Tadićevo i Josipovićevo klanjanje. Ne volim kad se truli poklon umata u raskošan omot. Smije li se očevima i majkama ubijene djece, djeci ubijenih roditelja, porodicama koje su u ratu sve izgubile poslati poruka da preko noći mir u dušu i zaborav, dvadesetak godina nakon užasa, mogu donijeti dva u crno obučena muškarca.
Više se nitko normalan ne pita zašto su se poklali Srbi i Hrvati. Sve nam je jasnije da smo to učinili da bismo se dvadesetak godina kasnije mogli miriti. Ovih nam dana u Vukovar stiže košarkaš Boris Tadić a domaćin će mu biti muzikaš Ivo Josipović.
List “Novosti” što ga financira hrvatska vlada postoji da bi šest ili deset Srba koliko ih još ima u Hrvatskoj imalo osjećaj da su bitni. Da glasilo uopće postoji zna rodbina novinara koji tamo pišu. Zašto naša, treba naglasiti, hrvatska vlada, plaća svu tu siročad koja mrlja hartiju?
Danas diljem svijeta svi koji čitaju novine, surfaju internetom, gledaju teve ili slušaju radio moraju obnoviti svoje sjećanje na “Dan koji je promijenio svijet” i “Dan kada je stala Zemlja”. Naravno da nema čovjeka na kugli zemaljskoj starijeg od devet godina koji se ne sjeća gdje je bio u trenutku kada su se rušili Blizanci.
Ovih je dana Davor Butković, stručnjak za vina, zubace i restorane, napisao kako je Jergovićev “Otac” “najbolja proza napisana na hrvatskom jeziku koju sam pročitao u zadnjih nekoliko godina.”
Bezgranično vjerujem Butkoviću jer sam nekoliko puta, kao gošća mojih dobrostojećih znanaca, ulazila u oštarije koje je preporučio. U jednoj od njih uživala sam u sladoledu od rajčice sa preljevom od blitve.
