Agresija me sve više davi. Kako se kome od njih digne spraše nam ga u jedan od otvora po svom izboru. Danas sam pročitala da smo sa Amerima potpisali ugovor prema kome nas koji živimo u Hrvatskoj i sve građane zemalja oko nas čiji političari nisu to htjeli potpisati mogu prisluškivati, čitati nam mailove, ukratko, jebati nas.
Špageti vesterni odavno nisu u modi ali ih se neki još sjećaju. Sadržaj je jednostavan. Banda terorizira grad, šerif je kukavica, građani su miroljubivi, banda sve agresivnija, premlaćuje, siluje, otima, a onda u grad ujaše prašnjavi Clint Eastwood. Jebe se njemu za šerifa i zakon, on sve metkom rješava.
Gledam svoju djecu i njihove vršnjake, svi trideset plus, nitko preko četrdeset. Većina ne radi, neki su upravo dobili otkaz. Oni koji imaju malu djecu liječe ih preko telefona. Tko danas može satima čekati kod pedijatra? Bolesno dijete ne smije ugroziti korporaciju.
Sakriveni broj. Nazvala me cura. Tekom. “Gospođo, za internetske usluge dugujete 1200 kuna. Zovemo vas jer ste do sada manje trošili.” Tisuću kuna za mene je lova do krova.
Hrvatska političarka Mirela Holy, čelnica stranke Orah, postigla je zastrašujući uspjeh. Ona i njezini orahovci pušu za vrat esdepeovcima i hadezeovcima. U kampanju su uložili 80 tisuća kuna. Da li se dogodilo čudo? Dogodilo se čudo jer je gospođa Holy pobijedila u Hrvatskoj iako je časna osoba.
Ove su poplave čudo. Mediji nam otkrivaju kako smo svi mi koji živimo u regiji, ovako se zove ono što se nekad zvalo onako, u suštini samo topla ljudska bića. Ne treba nam puno da ono najbolje izvučemo iz sebe. Pošalji na naše bližnje vodu, pobij im stoku, uništi kuće, ceste, puteve, udavi kućne ljubimce, smjesti ih gole i bose u neki hangar… I? Svi ćemo oči puniti suzama, grliti jedni druge, nuditi svoje kuće potpunim strancima koji čak i nisu “naši”.
Kad se negdje dogodi smak svijeta, događa se sve češće, građani pogođene zemlje preko noći progledaju. Naslućivali su da njihovom zemljom vladaju kriminalci, pisale su novine, bilo je na netu, ali tek kad vidiš prljavu vodu koja ti guta kuću a oko nje plutaju lešine tvojih kravica shvatiš da nema ni Boga ni onih koji su plaćeni da poprave ono što je On učinio.
Sudbina ili Bog, tko nas ovih mokrih dana zajebava? Jugoslavija je nestala u krvi. Konačno smo prestali biti braća. Planuo je mir. Zašto vodurina nije ostala u koritu?
Moj nam je posinak jučer javio da je u Orašju. Gdje je danas ne znamo ali smo sigurni da on i njegova grupa koja broji dvadeset mladića iz čitave Hrvatske, svi vrhunski obučeni profesionalci, pokušavaju mutnoj vodi oteti sirote ljude koji su ostali bez ičega. Dok naši hrabri dečki provode dane i noći u vodi do grla opsjednuti potrebom da pomognu bližnjemu svome, što rade hrvatski multimilijunaši i milijunaši?
Gledam smak svijeta u Srbiji koja jedva da još postoji. BiH nosi prljava bujica. Neki dijelovi moje zemlje dave se u Savi. Prestravljena sam. Nesretni ljudi užasnuto gledaju u kameru i govore mi kako su u jednom danu izgubili sve što su ikad stekli. Osjećam se krivom. Sjedim u svojoj kući, kišica rominja, veseli me to, cvijeće će bolje rasti, a onda se sjetim. Tisuće ljudi u tri zemlje bez kuće i ičega svoga nijemo me preklinju da im pomognem koliko mogu.
