Nedavno sam bila u Rimu. Rastužilo me do kosti kad sam čula da je Rim veći od Hrvatske. A nemaju ni predsjednicu države, ni premijera koji na teveu govori kao da je Obama, ni sabor ni vladu. Ukratko, Rim je veći od Hrvatske a nije država i nema svoju eskadrilu. Jadni Rim.
Evropa postaje dosadna. Na ekranima, na portalima, u novinama, stalno iste fotke. Mrtvi leže na cesti, preživjeli histerično urlaju u kameru, vozači kamiona-bombi pogođeni u glavu odnešeni nekamo, vođe evropskih zemalja mole u nekoj crkvi za duše nevinih, uvijek direktan prijenos, hrpe cvijeća na mjestu zločina ili “zločina”, kako tko na sve to gleda.
Zvuči perverzno ali kad naletim na neki tekst o “ustašama”, “četnicima” i “protivljenju Hrvata da Srbi uđu u EU” uhvati me histeričan smijeh. Poželim zapjenušanim dečkima reći, ej, opustite se. Koliko je vrijedno toliko se uzbuđivati dok vam rak grize limfne čvorove? Nikome ništa ne govorim jer sam nitko i ništa.
Kad je nedavno predsjednica Kolinda zabunom ili “zabunom” hrvatskoj dječici uvalila u poklon paketiće srpske čokoladice, pa se zatim ispričala, pa još dodala “kako se to više nikad neće ponoviti”, normalan čovjek je pomislio kako je naša predsjednica glupača. Srpske čokoladice dizati na nivo simbola hrvatsko-srpskog neuništivog neprijateljstva može samo osoba kojoj nisu baš svi na broju.
Gospođu Kolindu Grabar-Kitarović ne držim ni previše pametnom ni glupom. Pretpostavljam da se njezin kvocijent inteligencije ipak drži negdje oko stotke. Gospođa, dakle, nije glupača, gospođa je političarka. Ovo mi je ovog trena palo na pamet, političarka se rimuje sa zvečarka. Želim reći, Kolinda je opaki igrač. Sluša svoje i naše gospodare kojima sukob sa dovijeka nam mrskim Srbima savršeno odgovara da pažnju običnih građana skrene sa daleko gadnijih tema nego što su to subotičke čokoladice.
Nema dana a da netko od naših zadriglih političkih analitičara ne spomene “zločinca Tita”, “Titovu diktaturu”, Jugoslaviju, “mrak”. O “svjetlu” piše niži ešalon. Siročići imaju ugovor na tri mjeseca što nikako ne znači i da dobivaju honorar. Zaduženi su za pisanje hvalospjeva nemuštom seoskom popu koji je zahvaljujući crkvenoj lovi danas u Hrvatskoj postao Poštenjak Nacionalni Prvi.
Naša nas predsjednica Kolinda ne prestaje bacati u orgazam. Pred neki je dan u Kanadi rekla da im dobro ide s obzirom da su siromašni “resursima”, jučer je novom šefu SDP-a čestitala na pobjedi porukom koju bi sigurno pismenije sročilo dijete koje već u osmoj godini mora biti na ti sa pisanjem velikog i malog slova, a jučer je na finalu Davis Cupa-a stavila noge na naslon stolice koja je inače rezervirana za ministra financija Marića. Na nesreću, Marić je nekamo odšetao tako da Predsjednica nije svojim nogama zagrlila njegovu mudru glavu.
Dragi Siniša,
možda se otvorena pisma ne pišu mrtvim ljudima ali ti za mene nisi mrtav. U ovom sranju od države u kome ti, na tvoju ogromnu sreću, ne živiš čovjek ne može naći časmo ljudsko biće kome bi pisao. Ponekad svi mi ipak osjetimo neodoljivu potrebu da kažemo nešto Čovjeku koga poštujemo ma koliko on mrtav bio. Siniša, postoji li smrt? Što je smrt? Da li je smrt kad dobiješ četnički metak u glavu ili je ipak najstrašnija smrt živjeti danas u Hrvatskoj? Smrt na rate, umiranje zbog ponižavanja, umiranje od straha, umiranje od srama.
U Zagrebu imam prijateljicu. Jako je volim, zove se Cica Mršavica. Ženska je perverzna, gleda televiziju pa mi onda pepričava pizdarije.Jučer me nazvala, neka ja, “na zahtjev”, bacim oko na emisiju Hrvatske teve “Otvoreno”. Nekoliko sam je puta gledala. Koncept je vrlo jednostavan. Trideset gostiju u dvadeset minuta mora reći što misli o šesnaest tema. Vode je dva voditelja od kojih je jedan čovjek sa posebno posebnim potrebama.
Super je živjeti u ovoj zemlji. Nikad nije dosadno. Naši nas političari, popovi i prolajferi, za one koji ne znaju engleski, borci i borkinje “za život”, stalno gađaju otkačenim temama. Mi grizemo li grizemo dok oni našom lovom sebi grade dvorce i palače i živo im se jebe za nas i našu borbu za opstanak. Meni je sve to smiješno ali većini oko mene, ne družim se sa onih pet tisuća kriminalaca koji imaju Hrvatsku, baš i nije. Na što posebno pizde moji prijatelji?
Alep je grad u Siriji u kome trenutno stoluje tko zna koliko novinara iz “demokratskih zemalja” , čitaj Britanija, Amerika, Njemačka i iz sata u sat nam na našim portalima serviraju fotke ranjenih i mrtvih civila. Novinar BBC-a ide tako daleko da nam poručuje kako neće objaviti sve što je snimio jer je to “prestrašno”. O čem se radi u tom Alepu?
