Liječnika nema. Nema pravih. Ušla sam u Medico, riječku privatnu kliniku, platila pregled, dobila dijagnozu. Srećom, došla sam do akademika Samaržije na Jordanovcu koji mi je, bacio je pogled na fotku mojih pluća, isti čas rekao da dijagnoza sa kojom sam došla nema veze s mozgom.
Dragovoljci Domovinskog rata jedini su naši pravi borci za Dom i Boga i Hrvate. Kako su samo hrabro usred Zagreba podigli šator da bi svima nama koji, ili ne znamo ili smo zaboravili gdje smo bili ‘91., objasnili gdje živimo. Saznali smo da je Hrvatska sranje od zemlje zato što u njoj jadno žive dragovoljci Domovinskog rata koji su za ovo ginuli, dali ruke, noge, oči, um. To bi im trebalo priznati, to bi im trebalo platiti.
Zovu li se Vatreni još uvijek Vatreni? Ili im promijenilo ime? U Hrvatski Vatreni? Ne bih o njima smjela pisati, nikad nisam uspjela skužiti što je to ofsajd ili sastranik. Zovu li se Vatreni još uvijek i Kockasti? Zašto se zovu, ako se zovu, Kockasti kad je kocka geometrijsko tijelo koje ne može stati na “kockastu” majicu da ga jebeš. Ipak, naši kvadratasti se vjerojatno ipak zovu Kockasti što je po meni jedan u nizu dokaza da se radi o kretenima sa obje strane ekrana.
Kad govore ili pišu o ženama kurvama, drocama, droljama, nama koji čitamo ili slušamo uvijek pred oči skoči lik sisate sirotice koja žmireći puši nekom debeljku kome srebrnim sjajem blješte srebrne dlake na prsima, srebrne dlake među njegovim nogama uvijek su u filmovima skrivene.
Kad sam bila dijete u osmogodišnje škole svraćali su liječnici i detektirali avetinjski mršavu djecu. Na moju sreću uvijek bi naletjeli na mene i stavili me na listu djece koja će na kraju godine otputovati na debljanje u Sloveniju. Za zaboravne ili neznalice, nekad se živjelo u zemlji koja se zvala Jugoslavija, Slovenija je bila jedan od njezinih dijelova, tamo se putovalo bez pasoša.
Kakav dobar osjećaj kad te autobusom iz Opatije odvezu do Matulja, pa na vlak, pa putuješ, putuješ, putuješ i evo te u slovenskom, malom mjestu, zvalo se, možda se još zove, Vransko. Tamo smo mi, mršava djeca opatijska, spavali u velikom, lijepom dvorcu. Sobe su imale visoke stropove, prozori su bili ogromni. Kad bih se rano ujutro probudila pogledala bih kroz jedan od prozora i u dvorištu vidjela seljaka sa naušnicom u uhu. Prao je kravi guzicu pokraj stoga sijena, na vrhu stoga bio je tranzistor, treštala je slovenska glazba, braća Avsenik. Nisam bila luda za Braćom, u Opatiji i Mošćeničkoj Dragi bili su u modi naši i talijanski pjevači.
Dok smo živjeli u Jugoslaviji bili smo uvjereni kako nas se prisluškuje. “Neću o tome preko telefona”, izgovarao je baš svatko. Meni je to bilo smiješno. Zašto ljudi misle da su bitni? Tko ih prisluškuje? Kakve tajne znaju? Kad bi moja mama subotom nazvala svoju sestru i rekla joj da bi se sutra trebale naći na tržnici, razgovor bi završila rečenicom:“Ne mogu o tome preko telefona.” Pitala sam jednom mamu kakvu tajnu čuva. “Kupit ćemo televizor.” “Zašto je to tajna?” “Zato jer nemamo novaca.” “Kako ćete onda kupiti televizor?” “Tvoj ujak je šef prodavaonice u kojoj se mogu kupiti peći na drva na kredit bez učešća. Mi ćemo kupiti te peći, a zapravo ih nećemo kupiti nego ćemo samo dignuti kredit, tvoj ujak će nam dati keš pa ćemo onda kupiti televizor. Televizor se ne može kupiti na kredit jer je to luksuzna roba. Ne mogu o tome preko telefona, danas se sve prisluškuje, da se dozna tvoj bi ujak izgubio posao i završio na robiji.”
Danas je Prvi maj. Radnici diljem svijeta ustaju jer su prezreni i jer su roblje. Pokazuju gospodarima da neće moći tako dovijeka, iako gospodari znaju, radnici naslućuju, da hoće. Hrvatski radnici, ako se još tako zovu oni koji nešto rade, sa padelicama u rukama čekali su da im gradonačelnik Bandić na livadi osobno udijeli “besplatni grah”.
Dan pobjede nad fašizmom proslavit će se devetog svibnja jer je toga dana 1945. godine nacistička Njemačka potpisala kapitulaciju u Drugom svjetskom ratu. I tako je, zaboravila sam potezom čijeg zločinačkog pera, fašizmu odzvonilo.
Doktorice Markić,
godinama mi se smiješite sa ekrana, portala, ima vas i u tiskanim medijima. Pravo je čudo danas u Hrvatskoj vidjeti nekoga tko se smiješi. Ne ide nam baš. Ljudi gladni, djeca im odlaze u tuđe zemlje i nikad se neće vratiti, lijekovi skupi, bolnice strašne, u vrtićima glad, škole se ruše djeci na glavu, čak i i one škole u kojima Isus na križu visi. Vi se ipak smiješite. Nešto vas grije. Osjećate se dobro.
Nikad nisam imala visoko mišljenje o političarkama. Žene u politiku trpaju mužjaci prema svojim kriterijima. Ne moraju nužno biti glupe, čak ni mlade, ni lijepe, samo poslušne. Gazde su uvijek u sivo odjevene spodobe koje ne moraju nužno biti ni pametne ni obrazovane, ali obavezno moraju biti pokvarene. Ako nisi lažov, lopov, manipulator, divljak ili uglađeni nasilnik nemaš što raditi u hrvatskoj politici.
Ne bih ulazila daleko u povijest jer je to nemoguće kad govorimo o Hrvatskoj, ali ovo što danas gledamo u Saboru, na žene mislim, još nismo vidjeli. Toliko krpenih lutki i goropadnica kokošjeg mozga na jednom mjesto teško se može naći.
