Politika i društvo

On: “Ej, ne kužim, u Rijeci je pala jedna fasada, jebote, jedna fasada i mi se već sat i pol vozimo.” Ona: “Da.” Sjedim pokraj nje i gledam kroz prozor. On: “Kako ti je muž?” “U hospiciju je.” “Super, jebote. Trebaš mislit pozitivno i sve će biti super.” Ona: “Da.” On: “Ne mogu vjerovati, jebote, jedna fasada je pala i ovakav cirkus, a opet, kad malo bolje razmislim, Amerika može onim svojim bombama uništiti svijet nekoliko puta, jebote, a nisu mogli ugasiti požar u Kaliforniji. Nisu mogli ugasiti jedan jebeni požar, jebote.” Ona: “Da.”

Na Beogradskom sajmu najveća je književna ili “književna” zvezda bila Kristina Kockar. Kockar je žena koja je pobijedila u “rijalitiju” “Zadruga”, Srbi znaju o čemu se radi, ja pojma nemam. Gospođa je napisala knjigu “Moj potpis”. Potpisivala ju je jedno četiri sata, prodala u pitaj boga koliko primjeraka i, očekivano, na sebe navukla bijes srpske “kulturne” i nekulturne javnosti.

Na jednom našem portalu novinar je predsjednicu Grabar Kitarović nazvao “kujom”. Nisam primijetila da je to izazvalo bilo kakav nemir u ovoj zemlji punoj strastvenih ljudi. Ja sam zadnja koja sam očekivala da će bilo tko reagirati, znam gdje živim, pa ipak i ja takva i ovdje mislim da sve ima svoje granice i da bi se “novinari”, ma koliko bili “inspirirani”, ipak, ponekad, trebali suzdržati.

Stravična priča koju smo čuli od saborske zastupnice Ivane Ninčević Lesandrić koju su u splitskom rodilištu kiretirali bez anestezije užasnula je sve dobronamjerne hrvatske muškarce.

Nitko normalan u Hrvatskoj danas ne čita novine, ne gleda televiziju, ne prati portale. Ipak, vijesti iz ove Doline Strave i Užasa stižu li stižu. Saznadoh tako, protiv svoje volje, da neki šoferi u nekom ministarstvu imaju mirovinu u iznosu od 12.000 kuna, dodatno zarađuju vozeći naše ministre, a boluju od PTSP-a, što im je ogromna prednost. Ne treba tražiti logiku u hrvatskim govnima kojima nas naša Vlada gađa svakodnevno. To je jednostavno tako i amen!

Ja sam se sa svojim mužem sve dogovorila. Smiješ gledati rukomet, nogomet, odbojku, košarku, snuker, tenis, kad ja nisam doma. Političare ne smiješ gledati ni onda kad me nema. Ako ne bude tako, razbijam televizor.

Znamo tko je Milan Bandić, ipak, za neupućene, gospodin je gradonačelnik Zagreba, a Zagreb je glavni grad male i civilizirane i demokratske i europske zemlje.

Ponavljam se. Baš me briga. Neki od nas, davne devedesete, imali smo siguran posao u državnoj službi, ja na radiju, i mogli smo šuteći opušteno dočekati penziju. Nismo šutjeli. Bila sam urednica na Radio Rijeci, emisija se zvala “S primorske poneštrice”. Kad je čitava ekipa, podsjećam, bio je to kraj devedesete, dobila otkaz organizirali smo javni pogreb ubijene emisije.

Dosta mi je Thompsona. Drkanje na temu Thompson doživljavam kao osobnu uvredu. Prodaju mi priču da je Thompson gorući hrvatski problem, on je taj koji svijetu govori istinu o “ustaškoj” Hrvatskoj. Da nije njega i “doma” i “spremnosti” Hrvatska bi bila uljuđena evropska i svjetska zemlja onako kako je to uljuđena “Evropa” i onako kako je to uljuđen “svijet”. Mene netko opako jebe.

Tko je Hrvatsku učinio ovim što ona danas jest? Hrvatska je, blago rečeno, sranje od zemlje kojom, otkako je nastala, upravljaju kriminalci. Eto, jučer se javio Jakovčić, bivši istarski župan, danas “europski parlamentarac”, to više govori o Europi nego o njemu, i krenuo srati što on misli o Thompsonu. Jebote, da Thompsona nema trebalo bi ga izmisliti za sve naše “lijeve” i “desne”. “Lijevima” pomaže da dignu glas protiv ustaštva, “desni” svršavajući na Thompsona poručuju Hrvatima kako u vrijeme NDH nije sve bilo onoliko crno koliko je bilo crno. I jedni i drugi nam govore kako je NDH ono što bi nam dovijeka trebalo ili grijati dušu ili nas bacati u duboku bedaru.

Kad su Vatreni ulazili autobusom u Zagreb bila sam, valjda jedina, osim onih milijun Hrvata koji rade vani, izvan Hrvatske. Nisam čitala portale, šetalama sam trgovima Varšave i tamanila najbolje kolače na svijetu. Volim Poljsku.