Ne slušam Radio Rijeku. Godinama sam tamo radila, gade mi se likovi u zgradi na Korzu. Dobro ih poznajem, doduše, malo ih je ostalo iz mog vremena, ali su još uvijek žilavi. Dakle, ne slušam Radio Rijeku, ali sam pročitala što se dogodilo muzičkoj urednici koja se usudila na Radio Rijeci pustiti pjesmu Vinka Coce. Vinko Coce pjeva o „bilom lancunu“ u koga bi ga netko trebao umotati kad umre, prevedeno, pjeva Hajdukovu himnu.
Goran Gerovac, kolumnist Večernjeg lista, moj je najdraži kolumnist. Duhovit, ciničan, obrazovan. Subotom iz Večernjaka najprije izvučem njegovu kolumnu. Učinila sam to i danas. Znam koliko je teško svaki tjedan ubosti temu koja već nije izbodena, razvezati tezu koja je samo tvoja. Ne mogu reći da me danas iznenadio ili, ne daj bože, razočarao. Dapače, uvijek me raznježi kad naletim na neko muško koje misli da su sve žene žrtve.
Ali… Oni na nekoj od televizija rekli bi, evo priče. U Zagrebu živi građanka N.P. koja se družila sa Milanom Bandićem. Nisu se skrivali, nitko ih nigdje nije vidio noći o ponoći. Građanka N.P. i gradonačelnik Zagreba opušteno su obilazili dućane sa krznima i zlatom. Građanku N. P. novinari su pitali što je tamo radila, građanka N.P. je odgovorila da skupa sa gradonačelnikom daje podršku zagrebačkim „malim poduzetnicima“.
Dečki misle da su oni kurac. Zašto dečki od sedam do sto i sedam misle da su kurac? Zato jer se njihova mama veselo kikotala kad bi im beba uputila mlaz u lice koncentrirano nad posranom riticom? „Ma vidi ti njega, kad odrasteš, moć' ćeš šmrkom gasiti požar.“ Naučna istraživanja dokazala su, dečkić od šest mjeseci prepoznaje majčin glas, nju najviše voli i najviše će je voljeti dok bude živ, njezina riječ njemu je zapovijed. Samo je jedna mama.
Mnoge od nas ne bi znale da je danas Dan žena da im na nekoj od gradskih šetnica političar u kampanji nije uručio cvijet. Svaka od tih žena se nasmiješila ambicioznom mužjaku. Žena mora biti pristojna i kad drek dobije. Nije ruža drek? Da ruža nije drek dobivali bi je i muškarci.
I tako, danas će mužjaci diljem Lijepe Naše ženama dijeliti mrtve ruže. Pravi poklon za prave osobe. Mi jesmo mrtve ruže. Čak ni trnja nemamo. Kad nas siluju plačemo i tražimo milost, od muškaraca koji zakone donose. Kad nas manje plaćaju od muškaraca tražimo izjednačavanje plaća od muškaraca kojima se jebe za naša šaputanja.
Jutros sam kod kontejnera srela susjedu. Bila je jako uznemirena. „Hoćete li potpisati peticiju?“ Znala sam o čemu govori. Bandić je jučer pokopan, kremdelakrem hrvatske mafije stajala je pokraj njegove rake, vjerojatno su pokrenuli peticiju, žele Bandića proglasiti blaženim. Već? Jebote! Suspektni krimos se nije ni ohladio, ekipa je krenula u lov na potpise. „Nema šanse“, rekla sam, „ja nikad neću potpisati peticiju. Neka Bandića „blaženim“ proglase oni koji mu nešto duguju.“
U posljednje vrijeme stalno čitam o silovanim ženama i paklu kroz koga prolaze i iz koga nikad nisu izašle.
Zašto je silovanje doživotna trauma? Sve silovane žene znaju odgovor na to, ali sve mi smo silovane, a ja odgovor na to ne znam. Zato jer sam neobrazovana? Ili sam bešćutna? Mrzim sebe? Ne mogu izaći iz doživotne traume pa vidjeti istinu?
Ljudski doživljaj definira društvo. Društvo „zna“ što je trauma, društvo „zna“ da je silovanje neizlječiva bol jer ono „ubija i dušu i tijelo“. Da li ženska duša zaista čuči u pički? Kad u žensko gnijezdo u kome čuči duša prodre stranac, on je istovremeno bomba koja razara i tijelo i dušu? Ono što je razoreno nikad se više neće spojiti, u maloj rupi dogodio se smak ženskog svijeta.
Umro Milan Bandić. Očekivano, lešinar(i), „novinari“ koji su od njega dobivali tisuće kuna, krenuli su čerečiti mrtvo tijelo. Gadljivo, odvratno, gnjusno, očekivano.
Tko je bio Milan Bandić? Bandić je bio političar, dakle, član mafije. Bit ću precizna. Član esdepeovske, hadezeovske i crkvene mafije. Kako je čovjeku koji je došao iz sela bogu iza nogu uspjelo postati gradonačelnikom Zagreba, glavnog grada jedne zemlje? Cinici će reći, kakav grad takav gradonačelnik, kakva zemlja, takav političar. I bit će u pravu.
Jedanaest godina pišem ovaj blog. Pogledali ste ga preko 20.000.000, da, dvadeset milijuna puta. Nemate pojma koji je to užitak ulupati u komp nešto što te muči ili usrećuje pa onda čekati efekte od tog. Autor ideje je moj sin.
Svatko tko piše na mreži izaziva ljude ili „ljude“. Pa mu onda ispod objavljenog teksta nešto poručuju ljudi i „ljudi“. Ponekad me komentari nasmiju do suza, drugi puta dirnu. Kad se razmašu hejteri ostanem bez teksta. Je li moguće da svi ti nesretnici ne kuže koliko je moj život lijep?
Plenkoviću, ajde, ako imaš malo mozga, ajde, ako imaju malo mozga tvoji savjetnici, spusti loptu na zemlju. O čemu se radi u ovom tvom odvratnom ratu sa vlasnikom kafića iz Rijeke koji je poručio da u njegovom kafiću hadezeovci nisu dobrodošli. Nema ljudi oko tebe koji kuže? Ja ću ti objasniti.
Vlasnik riječkog kafića moj je brat po tuzi, bijesu, nemoći, nesreći, depresiji, očaju. Plenkoviću, reći ću ti nešto o Hrvatskoj, širi dalje.
Koka iz Ljubljane poslala mi forvardušu. Rekao je jednom Đorđe Balašević: „Život? To ti je ono na grobu, pa kad piše godina rođenja i godina smrti. E, ona crtica između, to je život…“
Većina ljudi je zla. Obuzeti smo strastvenom mržnjom. Mržnja truje. Zato s vremena na vrijeme osjetimo potrebu da sa sebe skinemo prljavu kožu, da udahnemo čist zrak, da dahnemo u nekoga ljubav. S vremena na vrijeme.
Mi građani Zemlje Koje Više Nema znali smo da ćemo s vremena na vrijeme moći otići na mjesto gdje ćemo za minut, deset minuta, sat, dva ili pet, postati, ako ne dobri, onda sigurno bolji ljudi. To je mjesto uvijek bilo koncert Đorđa Balaševića.
