Politika i društvo

U svijetu je od korone umrlo osam milijuna ljudi. Nitko normalan ne vjeruje u taj podatak jer se broj umrlih ne može izbrojiti. Koliko ih je umrlo u Kini nikad nećemo saznati kao ni broj umrlih u Indiji i ostalim ogromnim zemljama u kojima žive milijuni beskućnika koje od nesreće štiti komad kartona.

Ljudi umiru još uvijek, ipak, priče koje ovih dana čitamo „vesele“ nas „širitelje fejknjuzeva“ koji smo vjerovali kako korona nije Božja kazna nego ljudskih ruku djelo. Svi koji su citirali sirotog francuskog nobelovca Luca Montagniere svjetski su faktografi proglašavali „teoretičarima zavjere“. Naši su postovi bili zamućivani da ne bismo šireći laži uznemiravali javnost.

Rijetko gledam televiziju, danas sam je slušala dok sam čistila terasu. Da, slušala. Gledanje naših vijesti je gubljenje vremena, slušanje može čovjeka zabaviti. Presađuješ cvijeće, vadiš zemlju iz vreće i usput saznaš što se dešava u Hrvatskoj.

Danas je Dan državnosti. U kakvoj zemlji živimo? Moja je prijateljica od privatnog poduzetnika kupila stan, otac joj je prodao očevinu, ostala je i bez stana i bez love. Ovih dana Država od nje traži da plati sudske troškove, oko petnaest tisuća eura. Izgubila je rat sa razbojnikom koji hoda Korzom slobodan poput ptice i prevarenima, nije ona jedina, šalje jasnu poruku, jebite se!

Živimo u zemlji u kojoj je potpuno normalno da sin nekog tajkuna na zebri ubije dijete ili djecu siromašnih roditelja i bude oslobođen jer je iz „dobre porodice“. Korumpirani suci i sutkinje s vremena na vrijeme svrate na televiziju pa nam poručuju kako građani vezano za naše pravosuđe imaju lošu „percepciju“, nema korumpiranih među sucima i sutkinjama.

Hrvatska je zemlja u kojoj ni jedna djevojčica nije sigurna. Nikad. Ni navečer, ni ujutro, ni noću, ni u parku, ni u školi, ni kod kuće, ni u crkvi. Svakoga dana u nekom gradu ili selu ruke mužjaka zgrabe neko žensko, ižive se nad njim, odbace ga poput krpe, žive ili mrtve. Mrtve i kad je živa. I?

Žene na čelu kojekakvih udruga dižu nježne šake, prema nebu lete crni baloni, koliko mrtvih žena toliko balona. Zločinci nakon dan, dva ili deset ili trideset dana izlaze iz pritvora pa za šankom prepričavaju što su radili dok je četrnaestogodišnja „kurva“ zazivala mamu.

Pročitala sam knjigu Vanesse Springora „Pristanak“. Autorica je rođena 1972. godine, urednica je, spisateljica, redateljica, studirala je književnost na Sorboni. Direktorica je izdavačke kuće Julliard. „Pristanak“ je njezina prva knjiga,  izdavač Oceanmore.

Ukratko: četrnaestogodišnja Vanessa postaje ljubavnica poznatog francuskog pisca Gabriela Matzneffa. On je francuska književna zvijezda, dobitnik mnogih nagrada.  U svakoj knjizi opisuje svoja silovanja maloljetnica. Uvijek su prikazana kao ljubavne priče.

Čitava francuska „intelektualna elita“ slavila je njegov „talent“. Manifestom koji je potpisala i Simone de Beauvoir poručili su javnosti da je ono što se dešavalo između perverznog starca i djevojčica „ljubav“.

Grupa divljaka je u Borovu Selu u pratnji policije urlala : “Ubi, ubi Srbina!“.  Navodno „navijači“. Narušavali su javni red i mir. Normalnima je jasno da je to bilo kazneno djelo „javnog poticanja na nasilje i mržnju“. Za takvo nedjelo predviđena je kazna do tri godine zatvora, za organizatore do pet.

U Hrvatskoj se ništa ne odvija spontano. Dečki nemaju kune u džepu. Za pivu i sendvič urlat će što god naručiteljima padne na pamet. Tko su naručitelji nećemo saznati.

Uskoro krećem za Beograd. Doba je korone, zato ću knjigu „Puding od vanilije“ promovirati pred kamerama. Kako izgledati nekoliko desetljeća mlađe?

Muškarac je Pamet, žena je predmet. Kad muškarac govori na televiziji njega se sluša, kad žena govori na televiziji, nju se gleda. Kad ima oko trideset.

Što učiniti sa sobom kad imaš trideset puta dva i još plus?Srećom, živimo u vremenu kad baš svaka žena u pravim rukama može postati djevojčica.

U Hrvatskoj gladuje 300 tisuća djece. To ne uzbuđuje one koje smo izabrali da ne bude tako. Građani Hrvatske mire se sa činjenicom da je propast njihova sudbina.

Ovih je dana čitava Hrvatska na nogama jer je jedna „majka“ umlatila svoju djevojčicu. U zemlji u kojoj gladuje 300 tisuća djece gladuju i njihovi roditelji. Glad čovjeku muti razum. Nemaš kuću, nemaš posao, nemaš kruh ni za sebe ni za dijete, a gladno dijete plače jer ne zna da plač ne pomaže. Roditeljima ili „roditeljima“ pada mrak na oči. Treba ugasiti plač. Bacanjem preko balkona, utapanjem u plićaku, udaranjem po maloj glavi. Kad plač zamre na medijsku scenu stupaju „sutkinje“ koje ništa ne znaju o temi, ali one su „majke“, a majka je ekspert i za ubijenu djecu, zato jer je majka.

Predsjednik Milanović nikako da sjaše. Jučer je premijera proglasio nilskim konjem i time uvrijedio biće ni krivo ni dužno za dramatičnu situaciju u kojoj se nalazi Hrvatska.

Nisam vjernica, ali ipak ne mogu pobjeći od Uskrsa. U svakom dućanu, ulazim u njih opušteno jer sam se cijepila, na mene vrebaju šareni zečevi i brda jaja. Nemam ništa ni protiv zečića, ni protiv jaja, čokolada je otkako znam za sebe moja jedina, prava strast. Problem su mi asocijacije.

Kad vidim zeca sjetim se nekih svojih ljubavnika. Svršavali su brzo i neučinkovito. Nije ih bilo mnogo i nisu trajali dugo. Kad vidim jaja padne mi na pamet francuska salata, pa se sjetim majoneze, ona me podsjeti na spermu, sperma na uskršnju spermu, ona na popove,  popovi na silovanje djece i zabranu abortusa, zabrana abortusa na mužjake, mužjaci na gadove od kojih su neki, posebno oni u mantijama, sebi dali u zadatak da svoje glavurde prečesto zabijaju u žensko međunožje, pa onda donesu neki zakon. A ova me rečenica podsjetila na Krležu.