Kultura, mediji i svijet

Pred sto godina Severina je snimila „film“ koji je pokojnu Jugoslaviju oživio preko noći. Izbrisane su sve granice u „Regionu“. Buljili smo u Severinu onako kako smo gledali Titov pogreb, bez teksta.

Kad bi netko Jugoslavenima koji to više nisu postavio pitanje što ih je najviše uzbudilo otkako „imamo“ te naše zemlje, nitko se ne bi sjetio velikih nastupa gospodina doktora Tuđmana, urlanja diplomiranog ekonomiste Miloševića, imena ostalih firera sam zaboravila.

Severinin nastup neću zaboraviti. Žena je napravila veliki korak za sebe, još veći za žene. Pokazala se u punom sjaju. Prekrasno tijelo, čaroban osmijeh, entuzijazam, mladost…

Ne čitam pažljivo portale, pojma nemam koliko je danas Afganistanaca visjelo obješeno o neki američki avion pa poginulo kad je avion krenuo. Da vam pravo kažem, nije me briga za sudbinu Afganistanaca. Ipak, do mene dopiru vijesti, talibani su opaki. Ti vragovi u neljudskoj koži će, sad kad su otišli Ameri, sve žene vratiti u pećinu.

U svijetu je od korone umrlo osam milijuna ljudi. Nitko normalan ne vjeruje u taj podatak jer se broj umrlih ne može izbrojiti. Koliko ih je umrlo u Kini nikad nećemo saznati kao ni broj umrlih u Indiji i ostalim ogromnim zemljama u kojima žive milijuni beskućnika koje od nesreće štiti komad kartona.

Ljudi umiru još uvijek, ipak, priče koje ovih dana čitamo „vesele“ nas „širitelje fejknjuzeva“ koji smo vjerovali kako korona nije Božja kazna nego ljudskih ruku djelo. Svi koji su citirali sirotog francuskog nobelovca Luca Montagniere svjetski su faktografi proglašavali „teoretičarima zavjere“. Naši su postovi bili zamućivani da ne bismo šireći laži uznemiravali javnost.

Rijetko gledam televiziju, danas sam je slušala dok sam čistila terasu. Da, slušala. Gledanje naših vijesti je gubljenje vremena, slušanje može čovjeka zabaviti. Presađuješ cvijeće, vadiš zemlju iz vreće i usput saznaš što se dešava u Hrvatskoj.

Pročitala sam knjigu Vanesse Springora „Pristanak“. Autorica je rođena 1972. godine, urednica je, spisateljica, redateljica, studirala je književnost na Sorboni. Direktorica je izdavačke kuće Julliard. „Pristanak“ je njezina prva knjiga,  izdavač Oceanmore.

Ukratko: četrnaestogodišnja Vanessa postaje ljubavnica poznatog francuskog pisca Gabriela Matzneffa. On je francuska književna zvijezda, dobitnik mnogih nagrada.  U svakoj knjizi opisuje svoja silovanja maloljetnica. Uvijek su prikazana kao ljubavne priče.

Čitava francuska „intelektualna elita“ slavila je njegov „talent“. Manifestom koji je potpisala i Simone de Beauvoir poručili su javnosti da je ono što se dešavalo između perverznog starca i djevojčica „ljubav“.

Grupa divljaka je u Borovu Selu u pratnji policije urlala : “Ubi, ubi Srbina!“.  Navodno „navijači“. Narušavali su javni red i mir. Normalnima je jasno da je to bilo kazneno djelo „javnog poticanja na nasilje i mržnju“. Za takvo nedjelo predviđena je kazna do tri godine zatvora, za organizatore do pet.

U Hrvatskoj se ništa ne odvija spontano. Dečki nemaju kune u džepu. Za pivu i sendvič urlat će što god naručiteljima padne na pamet. Tko su naručitelji nećemo saznati.

Dva sam puta gledala američki film Nomadland redateljice Chloe Zhao. U glavnoj ulozi igra Frances McDormand. Do sad je dobio sve moguće nagrade, očekuje se da će dobiti brdo Oscara.

Čudna priča. U filmu, osim glavnih uloga, igraju naturščici, ljudi koji putuju Amerikom u svojim kamperima. Uglavnom su to krntije u kojima stari Ameri žive svoj romantični život, svaki dan su u drugom gradu, često mijenjaju i države.

Kad sam film prvi put gledala nisam znala da su likovi autentični, zato me se film nije previše dojmio. Drugi me put pogodio u srce. Nezamislivo je nama Evropljanima kako stari ljudi koji su čitav život radili mogu živjeti u takvoj bijedi.

Koja sam ja sretnica! U Poljskoj mi je izašla peta knjiga, autobiografija  „Ples oko Sunca“. Izdavač Drzewo Babel, prevela ju je Marta Dobrowolska-Kieryl. Sigurna sam, uskoro će se otvoriti granice,  iglama ćemo pobijediti koronu i opet putovati i viđati se kao nekad.

Jedva čekam da se sastanemo na nekom od varšavskih trgova i skupa krenemo u rat protiv odvratnih muškaraca u crnim haljinama koji su vam život pretvorili u pakao.

Prijatelji moji, ima ih i kod nas, ali naše žene još nisu krenule u rat.

Plenkoviću, ajde, ako imaš malo mozga, ajde, ako imaju malo mozga tvoji savjetnici, spusti loptu na zemlju. O čemu se radi u ovom tvom odvratnom ratu sa vlasnikom kafića iz Rijeke koji je poručio da u njegovom kafiću hadezeovci nisu dobrodošli. Nema ljudi oko tebe koji kuže? Ja ću ti objasniti.

Vlasnik riječkog kafića moj je brat po tuzi, bijesu, nemoći, nesreći, depresiji, očaju. Plenkoviću, reći ću ti nešto o Hrvatskoj, širi dalje.

Naš Zoki, „predsjednik s karakterom“, opet je uzburkao hrvatsku javnost. Bila sam sigurna da nakon dosadašnjih nastupa ne može više i ne može dalje. Prevarila sam se. Takvi čovjeka uvijek iznenade. Može Zoki bolje, uvijek Zoki može bolje, još nije doživio orgazam.

Pa ipak…On misli da Udruga B.a.B.e. ima „glupo i neduhovito“ ime. ?! Čovjek je iz Dalmatinske zagore, iz Sinja? Nije moguće da je Dalmozagorac zaboravio da „baba“ u Sinju i ostaloj Zagori znači baka? Zaboravio je da mu je „baba“ pekla palačinke, pričala mu priče, grlila ga, ljubila, voljela onako kako to samo mogu bake, none i sinjske babe?