Kultura, mediji i svijet

Dragi prijatelji  iz Srbije!

Priznajem, nije mi bilo na kraj pameti da će moj odlazak u Beograd na cijepljenje izazvati toliku frku. Da sam znala…Sinoć sam telefonom dala kratki intervju za N1. Nisam čula što je novinarka pustila od onoga što sam rekla.

Zaboravila sam razgovor, kad…Od jutra mi stižu stotine mailova iz Srbije i čitavog svijeta. Moji dragi čitatelji pišu mi kako oni znaju da nisam otišla u Srbiju nikome ukrasti ni cjepivo ni život.  Trebalo mi je vremena da shvatim da sam na srpskim mrežama proglašena strankinjom koja je došla u zemlju Srbiju uzeti ono što joj ne pripada ni po Bogu ni po zakonu.

Zaključana sam već mjesecima, ovo malo dana što mi je preostalo trošila sam na čekanje cjepiva. Unuka ne smijem poljubiti ni preko maske. Čekala sam, čekala i čekala.

Nazvala je naša beogradska prijateljica Tanja. Rekla mi je da ja kao „umetnica“ kojoj se igra predstava u Beogradu i autorica mnogih knjiga objavljenih u Srbiji imam pravo na cjepivo protiv korone. „Kad dolazite?“ Luđi prijedlog u životu nisam čula. Ipak, zahvalila sam Tanji kao da je žena normalna.

Umrla je Mira Furlan. Teško da je netko mogao pomisliti da će toliko lijepih riječi biti ispisano u spomen na „jednu od najvećih jugoslavenskih glumica“. Nisam poznavala Miru Furlan što nikako ne znači da se ne mogu opušteno pridružiti hordi ožalošćenih koji su joj ovih dana preko portala pisali srcedrapateljna pisma, ispričavali joj se iako bi uvijek naglasili da oni nisu bili „krivi“, ali, eto…

Tko je kriv što je Mira Furlan morala pobjeći devedeset i prve? Kakvo glupo pitanje. Kriva je „devedeset i prva“. Danas se sve toliko promijenilo, na bolje, naravno, zato su se pokojnici, preko delegata, ispričali i „Zagreb“ i „Hrvatska“. Žena koja je „one devedeset i prve“ jedva sačuvala živu glavu, ovih dana „odozgo“ može uživati u svijećama, lampionima, crvenim karanfilima i drugim maštovitim znakovima „hrvatskoga“ očaja koji srca naša zbog „velikog gubitka“ lomi.

S gađenjem sam gledala kako se cijepe naši sabornici i članovi vlade. Dobro, onaj Marić je pokazao mišiće, to je čak bila i svjetska brejkingnjuz, ministra smo gledali u tamnoplavoj potkošulji koju više ne nose ni beskućnici koji se hrane u javnoj kuhinji.

Akcija je imala smisla, slala je jasnu poruku, ako se cijepe i oni koji žive poput careva u ukradenim dvorcima vilama i kućerinama, dakle bića koja imaju što izgubiti ako sve ode po zlu, onda je logično da ćemo povjerenje u cjepivo steći i mi obični smrtnici koji od bogatstva imamo samo nadu da ćemo platiti režije i da će nam se djeca uskoro vratiti na posao. Ja sam uvijek vjerovala u cjepivo, ali u ovoj zemlji, navodno, žive mnogi koji ne vjeruju. Zato je naša vlada učinila sve da u ljudima ubije nepovjerenje u cjepivo. Uspjela je u tome. Što bi rekli komentatori na portalima, antivaxeri su na aparatima.

Stalno mi prijatelji šalju moje tekstove koji na nekom od portala skupljaju lajkove. U pravilu je, siročad moja ukradena, ispresijecana oglasima koji ljudima nude gaće koje uspješno skupljaju pišaku, tablete koje će im pomoći da im kurac stoji uspravno i u mrtvačkom sanduku, brzo otklanjanje vena…

Ti jadnici, osim što na meni zarađuju, možda misle i da mi je čast visjeti na njihovom smeću od stranica.  Oni mene reklamiraju. Ne pomaže što im s vremena na vrijeme poručim da odjebu. Ovo što mi se danas dogodilo ipak je prevršilo svaku mjeru. Jedan portal, ne želim ga reklamirati, ukrao je moj tekst i još zabranio „prenošenje“ bez njihove suglasnosti. Ja ću ga ipak „prenijeti“, pa što bude, bude.  Prvi je put osvanuo na blogu 27.02.2014. godine. Usput, objavljen je i u američkoj zbirci priča „Women in Clothes“. Amerikanci su me prije objave zamolili za dozvolu i još su mi platili.

Ne pamtim kad sam više uživala nego noćas dok sam preko CCN-a u direktnom prijenosu gledala što se događa na Capitol Hillu. Velika noć u povijesti američke „demokracije“.

Americi se, aleluja, aleluja, dogodila Amerika. Građani jedne zemlje, Amerike, krenuli su rušiti ono što je sveto građanima druge zemlje koja se također zove Amerika. I najvećoj je budali nakon noćašnjeg uvoda u pakao jasno da postoje dvije Amerike. Jedna koja je tek počela rušiti sve pred sobom i druga koja će se moći obraniti jer je bogatija, dakle jača. Ne zaboravimo da će i korona biti na njezinoj strani. U ratu neće biti pobjednika, samo krvi do koljena i direktnih prijenosa CCN-a. Kako to poznato zvuči.

Čitav svijet je odahnuo.  Bezubi starci otkrivenih ramena gledaju u kamere i šalju poruku, spašeni smo, spašeni smo. Kako se samo „spas“ poklopio s Božićem? Nekako ispada da nam je sam Bog dragi poslao spasenje. Nije. Našli su cjepivo. Tko? „Dobri ljudi“, „pametni ljudi“,  mudraci novog doba uz pomoć velikodušnih sponzora.

Imena želite? Guglajte! Pratite trag love! Tko će najviše zaraditi na cjepivu? Tko je najviše zaradio na koroni?

Korona je svijet promijenila preko noći. Nema putovanja, nema susreta, nema „samita“ ni na vrhu ni na dnu, nema štrajkova, nema prosvjeda, nema čak ni ratova. Nešto se sitno ratovalo na kineskoj granici, onda su Kinezi krenuli na neprijatelja oružjem koje ne ubija, ali neprijatelju izaziva ključanje krvi u žilama. Pa neprijatelj bježi. Jebeno je pržiti se u mikrovalnoj.

Damir Boras je rektor, prevedeno na hrvatski, upravljač Zagrebačkog sveučilišta. Da se razumijemo, ja pojma nemam čime bi takvo nešto u normalnoj državi moglo rektorirati, ali tko mene pita? Taj Damir ima iza sebe bezbroj afera, jedna od perverznijih je frka oko dodjeljivanja počasnog doktorata Milanu Bandiću, jednom u nizu doživotnih suspektnih hrvatskih mafijaša.

„Osebujni“ Damir već godinama zagađuje hrvatski sveučilišni i medijski prostor i nitko mu ništa ne može. Nikad nećemo saznati je li to zbog toga što ga ljubi „počasni doktor“ ili se hrvatskim moćnicima u obrazovanju i kulturi živo jebe tko će u Zagrebu rektorirati.

Uskoro će Božić. Hrvatski katolici, skraćeno 99,9% građana Hrvatske, slavit će Isusovo rođenje. Siroti On. Mnogi će u hrvatske crkve pohrliti po svoj komad korone bez obzira na mjere, apele, preklinjanja i hrpe leševa koje u vrećama čekaju da ih se pobaca u rupe.

Sjećam se one strašne epidemije velikih boginja u Jugoslaviji davne 1972. godine. U mračnoj Dolini Suza tada je živio oko dvadeset i jedan milijun stanovnika. Vlasti su proglasile izvanredno stanje, karantena se uvela za sve. Srećom, postojalo je cjepivo. Stanovništvo je cijepljeno za dvadesetak dana.

Može li mi itko objasniti što odrasle muškarce tjera da na sebe navuku haljine pa onda čitav život posvete širenju mržnje protiv žena? Ima li išta normalno u muškarcu koji se zakune da će do smrti ostati nevin? Zabranjeno mu je čak i drkanje.

To je toliko nenormalno da se u društvo koje na to pristaje mogu uključiti samo pervertiti svih mogućih profila. O tome na što je Katolička crkva spremna šireći „mir i dobro“ snimljeni su mnogi filmovi, napisane knjige, objavljeni članci. Užasnuti gledatelji i čitatelji s gnušanjem skreću pogled sa ekrana, odbacuju knjige i plaču nad jadnim žrtvama.