U Hrvatskoj nikad nije dosadno. Svi naši mediji uvijek istovremeno razvlače jednu žvaku. Sudeći po njim mi smo još u opakom ratu sa mrskim nam četnicima. Jadnoga nam Šeksa optužuju da je ratni zločinac, Bog i Hrvati su svjedoci da on to nije.
Od starta sam bila protiv da Kosovo postane “republika” jer nisam mogla shvatiti kako bilo koji komad nečije zemlje može postati “republika” samo zato jer Amerima treba još jedna baza. Kako Amere nije bilo briga za moje mišljenje Kosovo je postalo republika, nisam sigurna, čini mi se da ju je i “Hrvatska” priznala.
Živim u Hrvatskoj zato mi se vrlo često riga iako ne patim od bulimije. Ipak nikad toliko žestoko ne bljujem koliko svakog jednaestog devetog kad su, je li, to svi znamo, “teroristi”, napali one nebodere.
Libija će ovih dana konačno postati normalna zemlja. “Pobunjenici”, nitko nam još nije rekao tko su oni, ušli su u Tripoli pa će napaćeni libijski narod osloboditi dugogodišnjeg terora njhovog vođe Gadafija. “Pobunjenicima” su u ime širenja prava na častan život u demokraciji i slobodi pomogle Amerika i Francuska, možda i neki drugi ali mi ne padaju na pamet.
Kako je život nama civiliziranima bio jednostavan prije ovog pokolja u Oslu i okolici. “Jebeni muslimani” dizali su svijet u zrak. Blizanci, avioni, autobusi u Londonu, čak i policijska postaja u mom gradu Rijeci… Nigdje čovjek nije mogao biti i nije siguran.
Ne, ne ispričavam se i neću se ispričati nekim Izraelcima što pišem ovaj tekst i baš me briga što će za mene opet reći ili napisati da sam “antisemit.” Znam da je Hitler pobio milijune Židova i da je to strašno ali nije zanemariv ni broj pobijenih Roma a to nikad neće biti dva jednako velika zločina.
Aleluja! Ameri nakon sto godina krvavih bitaka najzad ubiše najvećeg zlotvora u povijesti čovječanstva Osamu bin Ladena vođu zloglasne Al Qaede. Kako u obraćanju naciji reče Obama, od Amera, naravno, nitko nije stradao, a uz zločinca ubijeni su i “još neki članovi obitelji.”
Priznajem, nikad nisam vjerovala da je Obamino crnilo znak kvalitete ni da će on, samo zato jer je crnac, promijeniti svijet. Živimo, za sada, u bijelom svijetu, crnac može biti samo momak koji će naivčinama zamračiti pogled. I bi tako.
Zašto je japanska katastrofa velika? Zato jer se nesreća epskih razmjera dogodila u razvijenoj zemlji u kojoj, kako javljaju svi svjetski mediji, žive “organizirani” ljudi koje “nije obuzela panika.”
Sjećamo li se velikih katastrofa u Africi, Indiji, na Haitiju, Indoneziji, New Orleansu… Koga danas briga koliki su milijuni crnih ili smeđih ljudi nestali zbog gladi, nestašice vode, aidsa… Ti su nam divljaci tako daleko da i ne znamo da postoje.
Pred neki mi se dan učinilo kako su Ameri odustali od “obrane civila” koji su se digli protiv Gadafija naoružani tenkovima. Nadala sam se da su američki političari koji su većinu svojih građana pretvorili u siročiće bez krova nad glavom, zdrastvenog osiguranja, mirovina i posla, odlučili prisiliti multinacionalke da malo olabave i dozvole da američko roblje dođe do daha.
