Liječnika nema. Nema pravih. Ušla sam u Medico, riječku privatnu kliniku, platila pregled, dobila dijagnozu. Srećom, došla sam do akademika Samaržije na Jordanovcu koji mi je, bacio je pogled na fotku mojih pluća, isti čas rekao da dijagnoza sa kojom sam došla nema veze s mozgom.
Zovu li se Vatreni još uvijek Vatreni? Ili im promijenilo ime? U Hrvatski Vatreni? Ne bih o njima smjela pisati, nikad nisam uspjela skužiti što je to ofsajd ili sastranik. Zovu li se Vatreni još uvijek i Kockasti? Zašto se zovu, ako se zovu, Kockasti kad je kocka geometrijsko tijelo koje ne može stati na “kockastu” majicu da ga jebeš. Ipak, naši kvadratasti se vjerojatno ipak zovu Kockasti što je po meni jedan u nizu dokaza da se radi o kretenima sa obje strane ekrana.
Kad govore ili pišu o ženama kurvama, drocama, droljama, nama koji čitamo ili slušamo uvijek pred oči skoči lik sisate sirotice koja žmireći puši nekom debeljku kome srebrnim sjajem blješte srebrne dlake na prsima, srebrne dlake među njegovim nogama uvijek su u filmovima skrivene.
Kad sam bila dijete u osmogodišnje škole svraćali su liječnici i detektirali avetinjski mršavu djecu. Na moju sreću uvijek bi naletjeli na mene i stavili me na listu djece koja će na kraju godine otputovati na debljanje u Sloveniju. Za zaboravne ili neznalice, nekad se živjelo u zemlji koja se zvala Jugoslavija, Slovenija je bila jedan od njezinih dijelova, tamo se putovalo bez pasoša.
Kakav dobar osjećaj kad te autobusom iz Opatije odvezu do Matulja, pa na vlak, pa putuješ, putuješ, putuješ i evo te u slovenskom, malom mjestu, zvalo se, možda se još zove, Vransko. Tamo smo mi, mršava djeca opatijska, spavali u velikom, lijepom dvorcu. Sobe su imale visoke stropove, prozori su bili ogromni. Kad bih se rano ujutro probudila pogledala bih kroz jedan od prozora i u dvorištu vidjela seljaka sa naušnicom u uhu. Prao je kravi guzicu pokraj stoga sijena, na vrhu stoga bio je tranzistor, treštala je slovenska glazba, braća Avsenik. Nisam bila luda za Braćom, u Opatiji i Mošćeničkoj Dragi bili su u modi naši i talijanski pjevači.
Jedina sam nona koja misli da njezin unuk nije najpametnije dijete na svijetu. Krešo igra nogomet. Jučer nije dao pobjednički gol na utakmici koja ga je za desetak godina trebala odvesti na Svjetsko prvenstvo u nogometu. Otac mu je satima objašnjavao da gripa nije i ne može biti isprika za napuštanje utakmice usred utakmice i plakanje i povraćanje pokraj stative. Mama se složila sa tatom dok je Krešo crven poput raka, imao je trideset i osam sa devet, jecajući ponavljao, bolestan sam, bolestan sam.
Gledala sam film o udovicama Domovinskog rata koji se na Hrvatskoj teve prikazao u porno terminu jer su se udovice Domovinskog rata uznemirile. Netko im je rekao da se autor filma izruguje njihovoj sudbini. Zbog frke koja se digla pogledala sam film.
Na Hrvatskom radiju, Drugi program, postoji fenomenalna emisija “Hulahop” koju uređuje i vodi fantastična Sabina Jaganjac. Ispričavam se gospođi koju poštujem što je stavljam u ovakav kontekst.
Moj muž dragovoljac Domovinskog rata zvan Leopard i naš kum dragovoljac zvan Stršljen osnovali su Zdrug srca Isusova jer Hrvatska kreće u rat protiv Slovenije. Slovenija nam je otela jedan veliki zaljev i Svetu Geru. Sveta Gera je naše brdo koje je dobilo ime hrvatske svetice Gere zaštitnice “poljskih radova, udovica, vrućina, prenoćišta i putnika.” Jebeni Slovenci nam ne daju Geru, uništit će nam poljoprivredu i turizam i vrućine i udovice. Eto, zato moj muž dragovoljac i ostali dragovoljci treniraju u šumi iza naše vikendice. Heroji su u maskirnim uniformama i misle da su sedamdesete nekadašnje tridesete.
Živimo u odvratnoj zemlji. Bolesni nemaju lijekova. Starci umiru u blatu, bolovima, nebrizi i tuzi. Umirovljenici pokušavaju 200 eura raskomadati na trideset dijelova i preživjeti. Visokoobrazovana i pametna mladež bježi iz ovog pakla da se više nikad ne vrati. Oni koji nemaju love za kartu u jednom smjeru obijaju pragove bešćutnih poslodavaca u nadi da će im dati posao, a onda i plaću.
Modna industrija je opet žestoko krenula na žene. Više nisu “idealne žene” one koje nose konfekcijski broj 0, dapače, neodoljive su i one koje nose XXXL.
