Kultura, mediji i svijet

Za mnogobrojne koji ne znaju, Raspudić je lik koji u Hrvatskoj raspravlja i piše na sve teme. Za milijune Hrvata i Hrvatica koji ne gledaju Hrvatsku televiziju on i nekakva sirota ekipa sastaju se petkom u 21 sat.

Volim Varšavu, volim Poljake. Ovaj sam vikend provela u prelijepom gradu.

U Parizu je u plamenu nestao toranj Notre-Dame. Gorjela je Notre-Dame, čitav je svijet gledao visoki plamen, svatko tko u svijetu danas nešto znači pustio je suzu. Čak i Trump.

Za mene je Split, otkako sam prvi put u njega kročila, najljepši grad na svijetu. Nije da nisam putovala, vidjela sam ja mnoge svjetske gradove, pa ipak...Nima meni Splita do Splita.

Kamene uske uličice, miris mora i ribe, Riva, ručak u "Hvaranina", tržnica, ribarnica... Grad u kome su živjeli Smoje, Senjanović, i meni najdraži od njih Predrag Lucić, bio je i ostat će moja velika ljubav.

Ne razumijem moderne žene. Prvu sam upoznala kad sam vidjela Severinin uradak. Ženska se jebala sa muškarcem kome se jedva dizao, ne mislim da je to perverzno, igrali su igru pred kamerom. Kad su završili ili svršili, ne sjećam se više jesu li snimili kako su završili ili kako su svršili, ugasili su kameru.

I to bi bilo to da Severina, ako me sjećanje ne vara, nije odnijela komp na popravak pa je onda "mehaničar" iz kompa izvukao snimku. Ostalo je povijest najuspješnije žene u "Regionu".

Vratila sam se iz Varšave. Ne mogu doći k sebi. Premijera predstave “Ljubav na posljednji pogled” koju je prema mojoj knjizi režirala i adaptirala Iwona Kempa jedan je od onih trenutaka u životu koji ti poručuje, nema dalje, nema bolje, nema više.

Odlazim na Sajam knjiga. Dobila sam milijun narudžbi. Dok pametni ljudi danas švercaju ljude i mlate silnu lovu, ponekad i ljude koje švercaju, muž i ja već godinama iz Srbije švercamo knjige. Na Sajmu ću promovirati “Život bez krpelja”. Kratki sadržaj za one koji ga još ne znaju.

U Nedjeljom u 2 nastupila je Dalija Orešković buduća hrvatska političarka. Neki hrvatski mediji već duže vrijeme najavljuju njezino ozbiljno ukazanje na ekranima naših sirotih života. Ipak, jedno su portalčići i tjednik u kome su tekstovi o knjigama mnogo napetiji nego oni o politici, drugo je Nedjeljom u dva, jedina emisija kojoj se još u “Regionu” vjeruje.

Dosta mi je Thompsona. Drkanje na temu Thompson doživljavam kao osobnu uvredu. Prodaju mi priču da je Thompson gorući hrvatski problem, on je taj koji svijetu govori istinu o “ustaškoj” Hrvatskoj. Da nije njega i “doma” i “spremnosti” Hrvatska bi bila uljuđena evropska i svjetska zemlja onako kako je to uljuđena “Evropa” i onako kako je to uljuđen “svijet”. Mene netko opako jebe.

Tko je Hrvatsku učinio ovim što ona danas jest? Hrvatska je, blago rečeno, sranje od zemlje kojom, otkako je nastala, upravljaju kriminalci. Eto, jučer se javio Jakovčić, bivši istarski župan, danas “europski parlamentarac”, to više govori o Europi nego o njemu, i krenuo srati što on misli o Thompsonu. Jebote, da Thompsona nema trebalo bi ga izmisliti za sve naše “lijeve” i “desne”. “Lijevima” pomaže da dignu glas protiv ustaštva, “desni” svršavajući na Thompsona poručuju Hrvatima kako u vrijeme NDH nije sve bilo onoliko crno koliko je bilo crno. I jedni i drugi nam govore kako je NDH ono što bi nam dovijeka trebalo ili grijati dušu ili nas bacati u duboku bedaru.

Kad su Vatreni ulazili autobusom u Zagreb bila sam, valjda jedina, osim onih milijun Hrvata koji rade vani, izvan Hrvatske. Nisam čitala portale, šetalama sam trgovima Varšave i tamanila najbolje kolače na svijetu. Volim Poljsku.