Ne mogu riječima opisati koliko mi se gadi ova vlast. Hadezeovci su mi bili mnogo draži jer nisu bili licemjeri. Svi smo znali koliko su puta premazivali tunele, koliko koštaju Sanaderovi satovi, tko su bossovi u Zadru, o Bajiću da se ne govori.
Više nisam ista osoba. Gledala sam “Nedjeljom u dva”. Gost je bio sudac Kolakušić. Dokazao mi je da živim u mafijaškoj državi. Jedno je kad tako nešto dvadeset i dvije godine naslućuješ, posve je drugo kad ti insajder objasni kako funkcioniraju Lijepi Svoji.
Ovo mi je poslala Ana i uljepšala dan. Hvala, Ana!
Ne sjećam se kad sam u posljednjih dvadesetak godina bila ovako očajna. Rat je bio strašan ali smo se nadali miru. Dugogodišnju hadezeovsku tiraniju doživljavala sam kao elementarnu nepogodu koja će završiti. Kad se oluja smiri raščistit ćemo ruševine i krenuti u nove pobjede sa novim ljudima. Ti novi bit će ljudi dobrih namjera i čista srca opsjednuti potrebom da pomognu zemlji, strpaju zločince u zatvore, otmu im ukradenu imovinu i ulože je u izgradnju onoga što su prethodnici razorili.
Znam kakvi ljudi vladaju mojom zemljom, ipak poželim da ih sretnem i popričam s njima kao da su ljudska bića. Želim reći, toliko me pere očaj da sam sad zabasala u patetiku. Da li je moguće da baš nitko u Vladi ne kuži kolika je drskost uvlačiti se u tamne audije?
U Hrvatskoj se dogodilo dosad nezamislivo. Ministar svega i svačega Jovanović ispričao se svekolikom hrvatskom pučanstvu. On je pitanje novinara kako je moguće da će se naši ministri u ovakvoj Hrvatskoj voziti u novim Audijima shvatio kao provokaciju. Zato je zarežao na novinara i rekao kako on ne može kočijom na posao.
Živim u mirnoj zemlji među totalno opuštenim ljudima. Raduju ih sitnice koje ipak život znače. U megamarketima znaju naletjeti na “akciju”. Za samo pet kuna možeš kupiti pola kilograma ružičastog akcijskog mesa. Pred tri sam godine bila u Petrinji. Radnici iz Gavrilovića ispričali su mi da u svojim pogonima zaleđeno argentinsko meso staro četrdeset godina pretvaraju u “hrvatsko”. Zlobnici? Lažljivci?
Strašno je biti javna osoba: glumac, glumica, političar, borkinja protiv pedera i lezbi… Obično si ljudsko biće, lažljivo, kradljivo, a u javnosti i medijima moraš biti svetac ili svetica kojoj u ormaru ne visi baš ni jedan kostur.
Počelo je u Tuzli. Grad se nalazi u BiH. U njemu nitko od građana nema posla pa su krenuli na ulice i vjerovali kako će urlicima otjerati razbojnike koji ih drže za vrat. Njima su se pridružili klinci koji su zapali nekoliko kontejnera i zgrada. Nakon kraćeg vremena masa je razbila mračinu u Zenici i Sarajevu, toplo je bilo i u Mostaru. Beha proljeće, rekli su politički analitičari.
Bilo je to devedesete. Radila sam na Radio Rijeci kao urednica satiričke emisije “S primorske poneštrice”. U onom sistemu moja ekipa i ja znali smo žestoko zajebavati “komunjare” i zazivati propast trulog sistema. U Rijeci smo bili slušani onako kako je danas “Nedjeljom u dva” gledano. A onda se rodila hrvatska demokracija.
