Tekstovi

Htjela sam bebe više nego išta na ovome svijetu. Mirišljave, dva zuba gore, dva zuba dolje, debele nogice. Željela sam da mi kikotavi smijeh mojih beba bude muzika na grobu.

Gotovo je. Najavljuju vrućine. Ovaj vikend planiram odlazak na plažu. Imam vezu u salonu “Best Head” pa nisam u panici. Zapustila sam se jer sunce nikako da svane. Nije da jednom tjedno ne brijem noge i pazuha, nokti su mi ljubičaste kandže. Sve je to ipak zimski đir. Zrela sam za generalku. Srećom, čupaju na rate. Što me čeka? Čeka me ono što i vas.

Naš premijer leti za Sao Paolo jer mora biti na otvaranju Svjetskog prvenstva u guranju lopte. Kockasti, koje kretensko tepanje, otvorit će feštu. Josipović je odbio poziv predsjednice Brazila jer je u žestokoj predsjedničkoj kampanji. Još godinu dana na srcu, u srcu i pokraj srca bit će mu Hrvatska i samo Hrvatska.

Mnogi će zamjeriti Milanoviću što će samo na avionsku kartu potrošiti osamdesetak tisuća državnih kuna. Hrvatska je propala, tisućama ljudi voda je sudbine odnijela, devedeset i devet posto građane ovoga u čemu živimo nikad u životu neće vidjeti osamdeset tisuća kuna.

Milanović leti za Sao Paolo. Bit će na otvaranju Svjetskog prvenstva jer će naši “Kockasti”, koje kretensko ime od milja, otvoriti feštu. Josipović je odbio poziv predsjednice Brazila. U žestokoj je predsjedničkoj kampanji pa mora biti gospodin kome je na umu Hrvatska i samo Hrvatska.

Zašto uopće pišem o ovome kad nam je svima sve jasno da Milanović najviše za Hrvatsku čini kad je izvan nje. Samo let za Sao Paolo koštat će građane Hrvatske osamdesetak tisuća kuna.

Hrvatska političarka Mirela Holy, čelnica stranke Orah, postigla je zastrašujući uspjeh. Ona i njezini orahovci pušu za vrat esdepeovcima i hadezeovcima. U kampanju su uložili 80 tisuća kuna. Da li se dogodilo čudo? Dogodilo se čudo jer je gospođa Holy pobijedila u Hrvatskoj iako je časna osoba.

Žene su lako kvarljiva roba. Najviše vrijede između petnaeste i devetnaeste. Kad navrše dvadeset i pet lagano su načete, u tridesetoj prezrele. Hvata ih panika. Nije lako šetati gradom i nalijetati na ugašene muške poglede. U četrdesetoj, iako znaju da su otpisane, skraćuju suknje, pumpaju sise, ugrađuju umjetne jagodice, u guzicu umeću silikonske polulopte, sve u jalovoj nadi da će izgledati kao da im je dvadeset i devet.

Dobih Otvoreno pismo od studenata Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Poslali su ga na sve strane. Prosvjeduju jer će njihov dekan, akademik Davor Miličić, u njihovoj zgradi ugostiti Judith Reisman. Tko je Džudit?

Ove su poplave čudo. Mediji nam otkrivaju kako smo svi mi koji živimo u regiji, ovako se zove ono što se nekad zvalo onako, u suštini samo topla ljudska bića. Ne treba nam puno da ono najbolje izvučemo iz sebe. Pošalji na naše bližnje vodu, pobij im stoku, uništi kuće, ceste, puteve, udavi kućne ljubimce, smjesti ih gole i bose u neki hangar… I? Svi ćemo oči puniti suzama, grliti jedni druge, nuditi svoje kuće potpunim strancima koji čak i nisu “naši”.

Izjeda me što živim u svijetu kojim vladaju muškarci a toliko ima pametnih žena o kojima se malo čuje. Zato sam danas uživala gledajući gospođu Snježanu Kordić, lingvisticu, koja se usudila na Hrvatskoj teve reći da su hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski jedan jezik. Našim, mislim, hrvatskim lingvistima je neprihvatljivo to što ta žena govori iako naglašava da samo citira svjetske lingviste. Srpski lingvisti je također drže ludom.

Kad se negdje dogodi smak svijeta, događa se sve češće, građani pogođene zemlje preko noći progledaju. Naslućivali su da njihovom zemljom vladaju kriminalci, pisale su novine, bilo je na netu, ali tek kad vidiš prljavu vodu koja ti guta kuću a oko nje plutaju lešine tvojih kravica shvatiš da nema ni Boga ni onih koji su plaćeni da poprave ono što je On učinio.