Svi mi koji baš nikakve veze nismo imali sa precima koji su za vrijeme NDH pušili Hilteru, ubijali Židove, Srbe, Cigane i sve krivomisleće u koncentracijskim logorima opakijim od onih u Njemačkoj stidimo se naše prošlosti ali je ne možemo izbrisati. Neki naši očevi služili su se specijalnim noževima kojima su ljudima rezali vratove. NDH je bila jedina zemlja u kojoj je postojao koncentracijski logor za djecu.
Ljudi,
kad sam pisala prethodni tekst mislila sam da Hrvatski Telekom jebe samo mene i samo sve one koje znam. Kad tamo…U pola sata moj je tekst pročitalo 10.000 tisuća, slovima: deset tisuća jebenih.
Ajmo, učinimo nešto. Neka mi se na ovaj tekst javi imenom i prezimenom, meni ne treba OIB, ha, ha, svatko tko je bio silovan od strane Telekoma. Naše ćemo potpise poslati Josipoviću.
Znam da je naš predsjednik fikus ali ovo je predizborno vrijeme pa se fikus ipak miče. Nek’ se, za promjenu, mrdne u pravom smjeru. Neka k sebi pozove Telekom na kavu i neka im u naše ime jebe oca.
Da ne povjeruješ svojim očima. Najprije su mi razbojnici ponudili neograničeno korištenje interneta i još blabla a kad sam prihvatila onda su mi neograničeno korištenje interneta krenuli naplaćivati dva tjedna kasnije. Tako su mi iz džepa pokušali izbiti tisuću kuna. Pisala sam o tome, to je pročitalo 150 tisuća ljudi, da li zbog toga, ne znam, u svakom slučaju ja sam jedina živa osoba u Hrvatskoj kojoj se Telekom ISPRIČAO i nije mi ukrao one pare. Sama sam sebi krenula govoriti vi, ali, ne lezi vraže…
Sinoć sam bila promotorica nove knjige Nives Celzijus “Gola istina 2”. Već vas čujem? To je književnost? Kakvo je to pisanje? Jeste li ikad pročitali nekoliko knjiga hrvatskih suvremenih “pisaca”? Ako jeste onda znate o kakvom se muškom pismu radi.
Danima od prijatelja dobivam mail koji je “važan” i koga moram “slati dalje”. Dogodilo se nešto strašno, misle svi koji mi pišu. Monsanto, zloglasna američka tvrtka koja je ujedno i jedan od najvećih svjetskih proizvođača GMO proizvoda donirala je 445 tisuća eura vrijedno sjeme kukuruza poljoprivrednicima u Hrvatskoj, Srbiji i BiH da bi im pomogla zasijati njive uništene poplavama.
Otkako Je imamo osjećam da živim među kretenima. U Domovinski rat odlazili su klinci koji su vjerovali da se bore za demokratsku Hrvatsku. Danas ti klinci u četrdesetoj bez nogu, ruku ili pola glave sjede ispred nekog marketa i pijani mole sebi slične da im plate pivo. Generali ubojice iz istog rata imaju vile i lovu.
Umirovljenici su presretni jer ipak svakoga mjeseca dobivaju 150 eura mirovine. Uz pomoć hrvatskog zdravstva prije će krepati nego ostati bez toga. Poplavljenima se hrvatski moćnici maštovito rugaju. Kad su tisuće ljudi na račun Crvenog kiža uplatile nevjerojatnu lovu ipak su naši vladari našli način kako da zajebu nesretnike. Srećom, oni bez pomoći države sami nalaze izlaz iz tragedije. Vješaju se i samozapaljuju.
Nema mnogo ljudi starijih od mene ali Umberto Eco jest. Sjećam se kad sam pred sto godina pročitala jednu od njegovih kolumni u kojoj je opisivao muke čovjeka koji sjedi u avionu i sprema se popiti novi lijek. Dugo je proučavao nuspojave i strašno je bio ljut što je na papiriću velikim slovima bilo napisano kako lijek može imati jezive posljedice ako je bolesnik alergičan na sastojke lijeka. Kako čovjek može znati da li je alergičan na nešto što će prvi put progutati?
Kad poželim na netu pročitati nešto pametno skočim na www.pescanik.rs. Tamo sam naletjela na tekst Matta Taibbija, Uvodno poglavlje knjige “The Divide: American Injustice in the Age of the Wealth Gap”, Spiegel and Grau 2014, preveo Ivica Pavlović.
Tema je ludilo. U Americi je sve manje zločina. U godini 1991. na 100 000 stanovnika bilo je 758 krvnih delikata, do 2010. broj je pao na 425 iako siromaštvo u Americi raste. Pa ipak je 1991. godine u američkim zatvorima trunulo milijun ljudi, do 2012. 2,2 milijuna ljudi. Danas ih je tamo ili na uvjetnoj slobodi 6 milijuna, više nego ikad u Staljinovim gulazima. Ima još. U zatvorima ima više crnaca nego ih je ukupno bilo u cijeloj zemlji na vrhuncu ropstva.
Zahuktava se hrvatska predsjednička kampanja. Već na početku imamo “aferu Barbika”. Neš ti afere. Netko, kod nas se nikad ne može otkriti “tko”, je na nekoliko milijuna hrvatskih adresa poslao “povjerljivi material” koji diskreditira “Barbiku”. Gospodin Josipović se zabrinuo. Sazvao je konferenciju za tisak, demantirao insinuacije “obavještajnog podzemlja” da je on autor projekta. Od “slučaja Barbika” distancirao se i HDZ. Po njima, najvjerojatnije SDP podmeće HDZ-u da bi naškodio “Kolindi” koja želi biti “predsjednik” Hrvatske, blablablabla… I još bla.
