Kad su Vatreni ulazili autobusom u Zagreb bila sam, valjda jedina, osim onih milijun Hrvata koji rade vani, izvan Hrvatske. Nisam čitala portale, šetalama sam trgovima Varšave i tamanila najbolje kolače na svijetu. Volim Poljsku.
Liječnika nema. Nema pravih. Ušla sam u Medico, riječku privatnu kliniku, platila pregled, dobila dijagnozu. Srećom, došla sam do akademika Samaržije na Jordanovcu koji mi je, bacio je pogled na fotku mojih pluća, isti čas rekao da dijagnoza sa kojom sam došla nema veze s mozgom.
Dragovoljci Domovinskog rata jedini su naši pravi borci za Dom i Boga i Hrvate. Kako su samo hrabro usred Zagreba podigli šator da bi svima nama koji, ili ne znamo ili smo zaboravili gdje smo bili ‘91., objasnili gdje živimo. Saznali smo da je Hrvatska sranje od zemlje zato što u njoj jadno žive dragovoljci Domovinskog rata koji su za ovo ginuli, dali ruke, noge, oči, um. To bi im trebalo priznati, to bi im trebalo platiti.
Zovu li se Vatreni još uvijek Vatreni? Ili im promijenilo ime? U Hrvatski Vatreni? Ne bih o njima smjela pisati, nikad nisam uspjela skužiti što je to ofsajd ili sastranik. Zovu li se Vatreni još uvijek i Kockasti? Zašto se zovu, ako se zovu, Kockasti kad je kocka geometrijsko tijelo koje ne može stati na “kockastu” majicu da ga jebeš. Ipak, naši kvadratasti se vjerojatno ipak zovu Kockasti što je po meni jedan u nizu dokaza da se radi o kretenima sa obje strane ekrana.
Kad govore ili pišu o ženama kurvama, drocama, droljama, nama koji čitamo ili slušamo uvijek pred oči skoči lik sisate sirotice koja žmireći puši nekom debeljku kome srebrnim sjajem blješte srebrne dlake na prsima, srebrne dlake među njegovim nogama uvijek su u filmovima skrivene.
U Brseču, krasno mjestašce nedaleko od Opatije, živi umirovljeni svećenik M.G. Proslavio je osamdeseti rođendan, ali život mu nije nimalo miran. Stalno mu netko nešto krade. Srećom, hrvatska P koja baš ne izlazi na mjesto zločina ako se ne radi o Zločinu, probleme svećenika M.G. shvaća ozbiljno.
Udavala sam se četiri puta, ne zato jer sam kurva, poštena sam žena. Kad se zaljubim, ja se razvedem, pa se udam. Rastajem se opet. Ne, nisam se zaljubila, jednostavno, dosta mi je. Moja tolerancija je kapitulirala. Gotovo je! Među nama je gotovo. Njemu djeca, meni stan.
Kad sam bila dijete u osmogodišnje škole svraćali su liječnici i detektirali avetinjski mršavu djecu. Na moju sreću uvijek bi naletjeli na mene i stavili me na listu djece koja će na kraju godine otputovati na debljanje u Sloveniju. Za zaboravne ili neznalice, nekad se živjelo u zemlji koja se zvala Jugoslavija, Slovenija je bila jedan od njezinih dijelova, tamo se putovalo bez pasoša.
Kakav dobar osjećaj kad te autobusom iz Opatije odvezu do Matulja, pa na vlak, pa putuješ, putuješ, putuješ i evo te u slovenskom, malom mjestu, zvalo se, možda se još zove, Vransko. Tamo smo mi, mršava djeca opatijska, spavali u velikom, lijepom dvorcu. Sobe su imale visoke stropove, prozori su bili ogromni. Kad bih se rano ujutro probudila pogledala bih kroz jedan od prozora i u dvorištu vidjela seljaka sa naušnicom u uhu. Prao je kravi guzicu pokraj stoga sijena, na vrhu stoga bio je tranzistor, treštala je slovenska glazba, braća Avsenik. Nisam bila luda za Braćom, u Opatiji i Mošćeničkoj Dragi bili su u modi naši i talijanski pjevači.
Živjela sam u mračini okovana neslobodama širokog spektra. Primjerice, u crnoj diktaturi djecu smo morali cijepiti.
Rijekom je danas hodalo “za slobodu” nekoliko tisuća ljudi. U koloni su bili svi moji prijatelji, moja djeca, njihova djeca, njihovi unuci, moj unuk.
