Da, stara sam. U meni živi djevojčica, ipak znam da sam ja ona stara žena koja u mene gleda iz svakog izloga pokraj koga prođem.Jučer smo u Istri proslavili četrdeseti rođendan moje kćeri. Kad sam počela pisati ovu knjigu, fešta je bila u planu. Dan je bio lijep, moja je kći plavuša na vrhuncu ljepote. Primala je poklone, smijala se, pazila da sve bude kako je planirala, uz nju su bili njezin muž, njegova mama i mnogi ljudi koji je vole. Ona i nećak zajedno su puhnuli u dvije svjećice.
Nitko normalan u ovoj zemlji ne misli da su Srbi bitni. U Hrvatskoj ih ima koliko i bakterija u mokraći zdravog čovjeka.
Umrla je Seka. Imala je četiri sina i muža i unučad i praunuče. Žena iz Benkovca. Školovala se uz rad, bila je godinama daktilografkinja na sudu.
I zecu se kurac na sirotinju diže. To je poznata, stara hrvatska poslovica. Samo u tom kontekstu možemo objasniti zašto su u posljednje vrijeme Hrvati krenuli mlatiti Srbe.
Srbi kao bilo kakav faktor u Hrvatskoj ne postoje. Ima ih u vukojebinama Dalmatinske zagore i nešto sitno u gradovima. U Dalmatinskoj zagori žive starci bez struje i vode koji s vremena na vrijeme smiju nešto reći perverznom novinaru koji misli da i sirotinja ima pravo na život i onda kada je srpska.
Danas je u knjižare stigla autobiografija najčitanije spisateljice u regionu, žene koja se usuđuje da kaže ono što se drugi ne usude i koja ruši sve tabue.
Čim vidim iznad nekog teksta da piše PRIJELOMNA VIJEST! Kliknem. Pa se zaprepastim. “Danas će biti oko trideset, ali već u ponedjeljak u naše krajeve stiže PAKAO! Starci i djeca ne smiju se izlagati suncu, treba piti mnogo tekućine. Kronični bolesnici ne smiju preskakati terapiju!”
KGK, kako joj tepaju mediji, ovih je dana u Kninu slavila Pobjedu. Za neupućene, pred sto su se godina Milošević i Tuđman po diktatu Amerike dogovorili da se iz Hrvatske protjera 250 tisuća Srba.
I bi tako. Odoše Srbi iz Hrvatske, pješke, autom, većina na traktoru. Zanemariv broj ih je ostao u svojim kućama i sačekao herojsku, hrvatsku vojsku. Neki su doček preživjeli, mnogi su završili u bunaru ili su dobili metak.
I opet je hrvatski mužjak uzeo “pravdu” u svoje ruke i pobio nekoliko nevinih ljudi. Jadne žrtve ne bi bile žrtve da nisu bile u vezi sa ženom koju je odvratna hrvatska mužjačina poželjela zatući pa ju je i zatukla.
“Bolesnik”? “Pitiespiovac”? I najglupljima među nama koji živimo u ovoj nakaradnoj “državi” potpuno je jasno da se radi o sistemu, nikako o “ispadu luđaka”. Hrvatska je, otkako je “imamo”, perverzna tvorevina u kojoj je legitimno, poželjno i društveno apsolutno prihvatljivo ženu doživljavati kao rupu, kurvu, komad mesa, vlasništvo, kao “nešto” što mora biti pod stalnom kontrolom.
Đoković je bio moj heroj. Ne razumijem se u tenis. Pojma nemam što je tajbrejk, ne znam ni što je set, ni tri meč lopte. Ja gledam Đokovića samo da bih vidjela kako na kraju diže u vis kičastu padelu. Uživam kad oni kreteni Englezi pate dok on lopticu svom snagom ubacuje u drugu meč loptu.
Moj unuk Krešo ima deset godina i jako je pametan. On je u stanju istovremeno, iako je dečko, jesti, piti, igrati igrice i govoriti sa curom preko mobitela.
