Tekstovi

U Frankfurtu se sinoć slavila Hrvatska noć. Osim Škore, Gibonnija, Indire, Prljavaca i…, ne da mi se nabrajati, tamo je “tradicionalno” tisuće Hrvatica i Hrvata pozdravio fra Marinko Vukman, “dušebrižnik” iz Muenchena.

Sutra ću na Interliberu potpisivati “Ples oko Sunca”. Zaboravila sam što mi je urednik Glamuzina rekao. Hoću li potpisivati u 12 ili u 13 sati? Ovo pišem u ranu zoru, nema smisla čovjeku slati poruku. Idem guglati.

Znala sam da Mani umire. Nije mi to bila neka vijest. Mnogi oko mene umiru, neki moji vršnjaci čak i kuže da su smrtni što je prvi korak prema miru u duši. Lakše reći nego učiniti. Kad su mojim na smrt bolesnim znancima u zrelim godinama liječnici rekli kako spasa nema, svi su inzistirali na “borbi do kraja”. Govorili su mi kako se ne žele “predati”.

Kad sam krenula prema Dvorani Mladosti na Trsatu bila sam u komi. Kišurina, vodurina, depra. Rekla sam mužu: “Večeras tamo ni psa neće biti.” Muž je žurio doma gledati snuker pa me  potapšao po ramenu: “Vidiš, neki već sjede.” “Sjede u kafiću, to su lokalni pijanci.” “Što imaš protiv pijanaca, vjerojatno tu čekaju na početak promocije.”

Drage moje, dragi moje. Sinoć sam bila bijesna zbog ekipe iz Rijeka 2020, danas sam se smirila. Tko ih jebe. Život ide dalje, dok ide. Gledam na sunčanu stranu ulice i veselim se što ću sutra u 18 sati u Ogranku Trsat Gradske knjižnice Rijeka promovirati autobiografiju “Ples oko Sunca”.

Nije mi lako pisati ovaj tekst. Rođena sam Primorka. S majčinim sam mlijekom usisala poslovicu, ki se hvali va drek se zavali. Ne osjećam potrebu da je prevedem jer ovo pišem za građane moje Rijeke koji govore čakavski, oni ostali ga, sigurna sam, toliko razumiju.

Ono primorsko u meni čuči i čučati će. Ponekad, to se dogodilo danas, ipak popizdim pa mi padne na pamet Krleža koji je rekao, tko se sam ne hvali nitko ga drugi neće. Ne bi mi danas Krleža pao na pamet da nisam iz Amerike primjerke svoje knjige “Mothers and Daughters” u prijevodu Willa Firtha, izdavač Dalkey Archive Press.

Kad u Hrvatskoj govorimo o ženama žrtvama prodaje nam se uvijek ista slika. Nepoznata žena mrtva leži u sobi, ili neka druga nepoznata žena razvaljene vilice jeca u „Provjerenom“. S nepoznatim siroticama svi suosjećamo.

Smije li Severina, jedinica za žensku moć na ovim “našim” prostorima, biti žrtva? Ne smije i nije i onda kad jest. Tjednima smo na svim portalima čitali detalje o njezinoj agoniji. Žena je čak, na užas cjelokupne javnosti, sazvala konferenciju za medije i zatražila pomoć. Ne sjećam se da je jedna od trenutno trendi borkinja za ženska prava stala na njezinu stranu. Severina je ipak samo “pevaljka”.

Došla sam na beogradski Sajam knjiga. Popela sam se u Laguninu kulu i čekala svoj nastup. Sjedila sam uz Melu, prijateljicu koja mi je kao sestra, i jela kolače koje je sama ispekla. Nisam imala tremu. Sve sam to već prošla. Postupak je jednostavan. Morat ću sjesti na visoku stolicu iza pulta i potpisivati knjige. I smiješiti se. I zahvaljivati. Ima li lakšeg posla?

Mladi koji su pročitali “Ples oko sunca” pišu mi i čude se zemlji u kojoj sam živjela. I ja joj se čudim kad je usporedim s ovom u kojoj danas živim - kaže Vedrana Rudan.

Baš se radujem. Opet odlazim na Sajam knjiga u Beograd. Tamo će biti biti jedno milijun ljudi. Sve će mirisati na knjigu.