Danas mi je u Srbiji izašla meni moja najdraža knjiga „Ljubav na posljednji pogled“. Kako se ponekad sve poklopi. Jutros sam od Amera dobila dozvolu. Smijem objaviti da će se prema knjizi snimati serija. Još ne mogu o detaljima, ali i ovo je za mene veliko.
Snimanje će trajati preko godinu dana, serija će biti na svjetskim ekranima za dvije godine, hoću li ja tada biti živa? Srećom, lovu ću dobiti uskoro. Ne, ne mogu vam opisati svoju sreću.
Danas je Međunarodni dan protiv nasilja nad ženama. Kome treba taj Dan? Pustimo svijet, pogledajmo Hrvatsku. Tko je danas kod nas najupadljivije obilježio Dan? Tko bi drugi nego Milanović, doktor samoreklame. Na rever sakoa žena mu je, saznali smo i vrijeme, „u pet ujutro, nakon druge kave“, prišila traku i rekla: “Danas je Međunarodni dan protiv nasilja nad ženama“. Ili ju je on prišio i sebi i njoj? Manje vjerojatno, da jest Doktor bi nam to priopćio. Naglasio je da su trake šili oboje.
U Hrvatskoj je organiziran Prosvjed sa ogromnim P. Na njemu su bili svi koji dišu hrvatski. Majka Božja Kraljica Hrvata u nekoliko kopija, zastave HOS-a u prvom planu, bijesna skupina obespravljenih se, urlajući iz hrvatskih grla, borila za demokraciju. Bio je tamo Dva Metra Drva, sveznajući sabornik, bonsai Treger Ustaša krvavih očiju, zašto pije kad mu škodi, nepismeni fejsbuk vjeroučitelj koji se godinama, sada i u Saboru, režeći zalaže za ljubav.
Milanović sve zna. Jedna od užih specijalnosti mu je i prepoznati “fašizam” u ratu koji Austrija vodi boreći se protiv korone. Ni jedan se hrvatski novinar koji ga je slušao u Vatikanu kako govori o austrijskom “fašizmu” nije začudio. Našem nacionalnom laprdalu ne nedostaje inspiracije ni izvan zemlje. Ipak, ovaj se puta Zoki okliznuo o bananu. Austrijanci su, za razliku od nas Hrvata, osjetljivi na “fašizam” i onda kad tu riječ izgovori netko poput Milanovića. Nije tako od jučer.
Ne znam mnogo o gospodinu Gordanu Laucu. Guglala sam. Kemičar, doktor nečega, profesor, pomaže Vladi savjetima oko korone. Ukratko, jedan u nizu pretencioznih likova koji zna.
„Nona.“
„Reci, Krešo.“
„Tata je u bolnici.“
„Što mu se dogodilo?“
„Ima koronu. Svi imamo koronu. I mama i ja.“
„Aha.“
„Nisi tužna, nona? Tata je tvoj sin.“
„Krešo, korona ne postoji, tvoj tata zna da korona ne postoji, onda nema koronu.“
„Doktori su rekli da ima i da mora ostati u bolnici. I mama ima koronu i ja.“
„Krešo, nitko od vas nema koronu. Pitaj mamu, ako meni ne vjeruješ. I tvoja mama zna. Korona ne postoji.“
„A imaš ti koronu?“
Hrvatska je danima izvan sebe. Najveći hrvatski kolumnist napisao je tekst koji je uznemirio Lijepu Našu. Na noge se diglo i „hrvatsko“ i „četničko“. Nema ni jednog desnog medija koji Kolumnisti ne želi smrt, nema ni jednog „lijevog“ koji sa Kolumnistom duboko ne suosjeća.
Tekst se pretvorio u test domoljublja. Oni koji su za Kolumnistu mrze sve što je hrvatsko, oni koji su protiv Hrvati su od stoljeća sedmog. Kakav je tekst napisao Kolumnist? Odličan. Od njega se već godinama ne očekuje ništa manje od teksta nad tekstovima. Kolumnist je opet napisao TEKST!
I vi ste pročitali. Žena je mužu, bivšem policajcu, u napadu bijesa rekla: “Puši kurac!“. Lik je izjavu snimio mobitelom, odjurio na policiju, policajci su ostali bez teksta. Nagledali su se i naslušali svega i svačega, ali da jedna majka i supruga mužu koji je sigurno i Hrvat i hetero, pederi su Srbi, kaže: „Puši kurac!“, tako nešto nisu nikad čuli. Srećom, nesretna žrtva imala je dokaz u rukama.
„Ljubavi“, rekla sam mužu kad je odgledao partiju snookera. Nije me čuo jer je gluh, na pregled čeka godinu i sedam mjeseci. „LJUBAVI!“ „Zašto se dereš?“ Pružila sam mu čašu ohlađenog bijelog vina. Zove se Christian i još nešto, butelja 510,50 kuna. Kupila na karticu.
„Ljubavi“, gledala sam ga u oči. Njušio je čašu. „Dobili smo ponudu koja se ne odbija.“ U njegovim očima valjala se dosada. Bio je nemiran. Uskoro su oni kreteni s palicama trebali krenuti u novu turu guranja loptica u rupe. Isključila sam televizor. Da je moj muž nasilnik razbio bi mi bio glavu. Moj muž nije nasilnik. Udavio me pogledom.
Gledala sam „Prizore iz bračnog života“, seriju snimljenu prema Bergmanovoj istog imena. Sjećam se fenomenalnih glumaca. Tada me smetalo ono što me smeta i danas. Priča je, ma koliko glumci bili fantastični, neuvjerljiva do pakla. Neživotna. Glupa. Može je snimiti samo tašti mužjak koji ništa ne zna o ženama.
Bergman i ovaj drugi, Levi se zove, u nekoliko nastavaka šire lažnu vijest. Nema ludog, uzbudljivog, nezaboravnog seksa s bivšim mužem. Nema! Sve znamo kako je bilo. Zaljubiš se, vrijeme će pokazati da si se zajebala, živiš s njim godinama, tu su djeca, nedostatak love, ili mnogo love, isti kurac. A onda, najzad, nešto se dogodi i ti si izvan pakla.
