Tekstovi

Ne znam što se, dok ovo pišem, dešava Đokoviću u leglu demokracije. Je li u pritvoru, zatvoru, obješen, pušten, otjeran, popljuvan ili samo s lisicama na rukama ubačen u avion?

Zadrta sam vakserica. Od starta sam pobožno slušala naše liječnike, epidemiologe, medicinske sestre i braću, prijatelje i rodbinu. Svi su govorili isto. Starci će biti sigurni samo ako se cijepe. Bit će sigurni i mladi, ali starci će imati prednost. Posebno oni u staračkim domovima i oni koji imaju milijun bolesti.

Sve je bilo jasno, cjepiva nigdje. Što ću, kud ću, bilo mi je teško i pomisliti da ćemo muž i ja umrijeti i sa onoga svijeta gledati kako nam se djeca kolju na ostavinskoj raspravi. Imamo neke nekretnine. Zato smo prelomili i riskirajući da će na nas sve živo krenuti kukom i motikom, i krenulo je, uputili smo se u Beograd. A tamo cjepiva… Više nego kokaina na feštama naših biznismena

Postoje neka majušna bića koja čitav život žele postati velika. Misle da je najkraći put do zvijezda očešati se o zaista velike. Sirota Jadranka Kosor jedna je od njih. Zato je naše hrvatsko moralno nešto  osjetilo neodoljivu potrebu da napiše što misli o Đokoviću zatočenom u nekakvoj rupetini u Australiji.

“U uređenim državama, gdje zakoni vrijede za sve, zakoni vrijede za sve. Je l' znaš tko sam ja, ne vrijedi. Ismijavanje pravila ne vrijedi. Nemeže. But: daleko je Australija.“

Ne pamtim broj muškaraca s kojima sam s vremena na vrijeme dijelila životni prostor, ali pamtim jednu rečenicu koju su mi svi svakoga dana upućivali: “Što ćemo danas jesti?“ Do svoje dvadesete živjela sam sa nonom i mamom, ni jedna ni druga nikad mi nisu rekle da će kuhanje biti veliki dio mog života. Da su mi i rekle ne bih im vjerovala.

Pa ipak…Nakon seksa, ili kad bi se neki od njih vratio s posla, i ja bih se vraćala s posla, postavio bi mi to mrsko pitanje. Osjećala sam se krivom kad bih na stol stavila i servirala karboniziranu kokoš, slinava, pržena jaja ili šniclu koju se nije moglo rezati. Priznajem, takva su bila vremena, takva sam bila ja, nikad nisam sebi postavila pitanje, čekaj, zašto on ne brine o tome što ćemo sutra jesti?

Godinu dana ljudi na Banovini žive poput Židova u nacističkoj Njemačkoj. Oni nisu ljudska bića, oni su smeće koje su Plenković i ekipa ostavili da trune u barakama, kontejnerima, štalama. Ubijaju ih hladnoća i vrućina i jeziv osjećaj da ni oni ni njihova djeca ni unuci nikad neće postati ljudi. Prezreni od svojih gospodara šute užasnuti sudbom kletom.

Vjerujete u Djevicu Mariju?

Vjerujete.

Vjerujete da je Djevica ostala trudna s Duhom Svetim?

Vjerujete.

Vjerujete da je njezin zaručnik Josip opušteno prihvatio trudnoću svoje drage i nakon toga je oženio?

Vjerujete.

Sigurni ste da magarac može zamijeniti centralno grijanje i tako zaštiti Isusa od upale pluća?

Sigurni ste.

Vjerujete u dobre namjere ona tri kralja iako ste na Netflixu gledali Krunu, a čuli ste i za Henrika Osmog?

Po vama, kraljevi su dobrice koje darove donose.

Sigurni ste da će Djevica večeras opet roditi?

U Hrvatskoj postoje dva „mužjaka“ o kojima se stalno govori. Jedan je predsjednik države koji daje izjave na temu genocida i slučaja Zec kojih se ne bi posramio ni pijani Hitler na domjenku u Auschwitzu. Ovlasti su mu nikakve, ego velik poput bivoljih jaja.

Drugi je premijer Plenković. I taj gospodin je siguran da mu se među nogama klati kita velika. Ne podnose se zato jer su slični. U životu nisu učinili ništa po čemu ćemo ih pamtiti.  Zaboravit ćemo ih jednako brzo kako smo zaboravili njihove prethodnike i prethodnice.

Rijetko odlazim u grad jer mi prilaze žene pa krene priča. „Ovako više ne mogu. Samo mi vi možete dati savjet.“ „Žurim u banku“, kažem gospođi u sivom kaputu. „Godinama čitam vaš blog.“ Ostajem na mjestu. „Čuvam unučicu, nisu mogli dobiti mjesto u jaslicama, navodno će ga za koju godinu dobiti u vrtiću, unučica je alergična.“ Šutim. Stojim. Čekam. „Alergična je…“ Isključujem se. Uključujem se.  „I onda sam kćeri rekla, maloj ću za doručak dati malo banane i meda.“ „Požurite“, rekla je žena koja je stajala pokraj nas, „i ja čekam. Ne može gospođa Rudan s vama izgubiti čitav dan.“ Sivi Kaput spustio je ton: “A onda mi je kći rekla, bananu i med?! Ti si luda! A gdje su tu proteini? GDJE SU TU PROTEINI?“ Ženi su oči bile pune suza. „Zašto mi ne donesu hranu za malu, moja je penzija nikakva, dala sam im stan, imaju dvije plaće, a ja moram okolo za unuku loviti proteine. Vi ste pametni, gospođo Rudan, pomognite mi.“ „Sve je jasno“, volim davati mudre savjete, „dijete treba vratiti materi.“ „Niste normalni! Odjebite i vi i vaš blog!“ Sivi Kaput me ljutito pogledao i ušao u dućan zdrave hrane. Znam dućan, može i na rate.

„Ne mogu spriječiti primitivce, divljake i kretene da rade kaznena djela.“ - Andrej Plenković

Nasilje u braku je danas tema o kojoj se snimaju filmovi, serije, piše hiljade knjiga. Žene svih boja i generacija odlučile su ispričati istinu iz perspektive žrtve, ma koliko to danas već pomalo postaje banalno. Tko o čemu, moderna žena o zlostavljanju. Drago mi je što je tako. Zlostavljanje ne smije ostati prljava mala tajna između dvoje koje se mrzi, jedno je prebijeno, drugo oštri nož, steže šake, hvata se za pištolj. Da, treba govoriti o toj temi, neka jest priča banalna, zlo nikad ne bi smjelo ostati banalno. Ovo je knjiga o Zlu, priča jedne Tilde koja se spasila.