Zoran Milanović

U Hrvatskoj postoje dva „mužjaka“ o kojima se stalno govori. Jedan je predsjednik države koji daje izjave na temu genocida i slučaja Zec kojih se ne bi posramio ni pijani Hitler na domjenku u Auschwitzu. Ovlasti su mu nikakve, ego velik poput bivoljih jaja.

Drugi je premijer Plenković. I taj gospodin je siguran da mu se među nogama klati kita velika. Ne podnose se zato jer su slični. U životu nisu učinili ništa po čemu ćemo ih pamtiti.  Zaboravit ćemo ih jednako brzo kako smo zaboravili njihove prethodnike i prethodnice.

Danas je Međunarodni dan protiv nasilja nad ženama. Kome treba taj Dan? Pustimo svijet, pogledajmo Hrvatsku. Tko je danas kod nas najupadljivije obilježio Dan? Tko bi drugi nego Milanović,  doktor samoreklame. Na rever sakoa žena mu je, saznali smo i vrijeme, „u pet ujutro, nakon druge kave“, prišila traku i rekla: “Danas je Međunarodni dan protiv nasilja nad ženama“. Ili ju je on prišio i sebi i njoj? Manje vjerojatno, da jest Doktor bi nam to priopćio. Naglasio je da su trake šili oboje.

Milanović sve zna. Jedna od užih specijalnosti mu je i prepoznati “fašizam” u ratu koji Austrija vodi boreći se protiv korone. Ni jedan se hrvatski novinar koji ga je slušao u Vatikanu kako govori o austrijskom “fašizmu” nije začudio. Našem nacionalnom laprdalu ne nedostaje inspiracije ni izvan zemlje. Ipak, ovaj se puta Zoki okliznuo o bananu. Austrijanci su, za razliku od nas Hrvata, osjetljivi na “fašizam” i onda kad tu riječ izgovori netko poput Milanovića. Nije tako od jučer.

Sama

Više nemam muža. Hela mi je rekla: “Nesretna si jer nasjedaš legendama, analiziraj svoj gubitak.

Analiziram, analiziram.

Prvi muž

Pokoj mu duši.

Drugi muž

Kresali smo se samo između dva liječnička pregleda, ako bi nalaz bio uredan. Dok smo čekali na gastroskopiju proučavao je rizike pregleda i glasno podrigivao. Želudac je pregledao u anesteziji. Bio je razočaran kad mu je liječnik rekao da ima gastritis tipa A. Na kolonoskopiju sam ga morala pratiti. Nije želio primiti anesteziju jer anestezija s vremena na vrijeme ubija.

Odvezla sam se do Bivšeg, parkirala ispred kuće i ušla u vrt. Na jednoj od terasa sjedio je komad. Držala je dugačke noge na stolu. Nokti na rukama su joj zeleni i dugački poput kandži. Hladno oružje. Bjesomučno je lupala po tipkovnici. Kako? Bivši nije bio na vidiku.

„Dobar dan“, rekla sam. „Bok“, rekla je. Nije me pogledala. Umjetne sise nisu pokušavale izaći iz uske, ružičaste majice, već su bile vani. Ogromnu guzicu okovala je ružičastim hlačicama. Ekstenzije su joj pokrivale međunožje. Usne, pet brojeva veće, držale su slamčicu. Iz kristalne čaše, da je moja prva pokojna svekrva vidi, vukla je u sebe tamnu tekućinu u kojoj su se kupale kocke leda. Koliko je mogla imate godina? Kod plastičnjača čije oči skrivaju ogromne naočale nikad ne znaš. Možda dvadeset, možda pedeset. Nadlaktice joj nisu visjele.

Predsjednik Milanović nikako da sjaše. Jučer je premijera proglasio nilskim konjem i time uvrijedio biće ni krivo ni dužno za dramatičnu situaciju u kojoj se nalazi Hrvatska.

Svi već znate, ali nekako moram početi. Danas sam gostovala na televiziji N1 u Zagrebu kod novinarke Ive Puljić-Šego. Da mi je netko rekao da ću postati brejkingnjuz zato jer sam o trenutačnom predsjedniku Hrvatske rekla ono što o njemu godinama pišem, pomislila bih da je lud.

Nikad mi nije palo na pamet da bi bilo koji tekst mogao do njega stići. Čovjek je bio premijer, danas je predsjednik, moraš kao autorica koja je prisutna samo na svom blogu biti zaista bolesno opsjednuta svojom veličinom pa pomisliti da će se na neki tvoj komentar osvrnuti Predsjednik osobno, pa bio on i Milanović.

Naš Zoki, „predsjednik s karakterom“, opet je uzburkao hrvatsku javnost. Bila sam sigurna da nakon dosadašnjih nastupa ne može više i ne može dalje. Prevarila sam se. Takvi čovjeka uvijek iznenade. Može Zoki bolje, uvijek Zoki može bolje, još nije doživio orgazam.

Pa ipak…On misli da Udruga B.a.B.e. ima „glupo i neduhovito“ ime. ?! Čovjek je iz Dalmatinske zagore, iz Sinja? Nije moguće da je Dalmozagorac zaboravio da „baba“ u Sinju i ostaloj Zagori znači baka? Zaboravio je da mu je „baba“ pekla palačinke, pričala mu priče, grlila ga, ljubila, voljela onako kako to samo mogu bake, none i sinjske babe?

S gađenjem sam gledala kako se cijepe naši sabornici i članovi vlade. Dobro, onaj Marić je pokazao mišiće, to je čak bila i svjetska brejkingnjuz, ministra smo gledali u tamnoplavoj potkošulji koju više ne nose ni beskućnici koji se hrane u javnoj kuhinji.

Akcija je imala smisla, slala je jasnu poruku, ako se cijepe i oni koji žive poput careva u ukradenim dvorcima vilama i kućerinama, dakle bića koja imaju što izgubiti ako sve ode po zlu, onda je logično da ćemo povjerenje u cjepivo steći i mi obični smrtnici koji od bogatstva imamo samo nadu da ćemo platiti režije i da će nam se djeca uskoro vratiti na posao. Ja sam uvijek vjerovala u cjepivo, ali u ovoj zemlji, navodno, žive mnogi koji ne vjeruju. Zato je naša vlada učinila sve da u ljudima ubije nepovjerenje u cjepivo. Uspjela je u tome. Što bi rekli komentatori na portalima, antivaxeri su na aparatima.

Već godinama se čitave skupine ljudi procjenjuju na osnovu kojekakvih „ispitivanja“. Budale koje se hvataju na „rezultate“ mogu saznati da Hrvati najviše „mrze Srbe“, ne žele „stanovati u blizini Roma“, i ne bi htjeli da im „sin oženi muslimanku“. Hrvati su mrzitelji, ksenofobi, zli, za razliku od Finaca koji ne mrze Srbe, žele stanovati u blizini Roma, a Šveđani jedva čekaju da im sin oženi muslimanku.

Internet trpi sve pa tako i ovakve „istine“. Ništa ne može biti manje istina od onoga što nam prodaju kojekakve agencije za ispitivanje koječega. Ne, nije istina da Hrvati mrze Srbe, nije istina da Srbi mrze Hrvate, da ne idem dalje, i nije istina da su Srbi i Hrvati „dobri“ samo za vrijeme poplava i potresa.