Zdravstvo

Jučer sam po tko zna koji put ušla u bolnicu. Jedva sam napravila tri koraka, tri koraka su maraton za ovakve poput mene, i srušila se u stolicu.

Jučer sam opet ležala u “fotelji” u Dnevnoj bolnici. U mene je nešto teklo, nije bilo ni kemo ni imuno pa sam bila opuštenija. “Fotelja” je udobna poput vještičje guzice. Lijek me trebao “malo uspavati”. Ništa od toga.

Određeni broj zdravstvenih radnika kreće u rat za veću plaću. Dugo su preklinjali svoje gospodare da im dignu plaće, Plenković je danas rekao da je štrajk nepotreban, sve se moglo postići dogovorom. Sindikat uzalud ponavlja da od veljače pokušavaju doći do dogovora.

Sjetimo se koliko je Plenkoviću trebalo da se sa samim sobom dogovori da hrvatskim političarima enormno poveća plaće. Naš Veliki vojskovođa objasnio nam je da će taj zločin ukinuti korupciju u Hrvatskoj. Svatko tko živi ovdje. a ima namjeru čitati naše portale. trebao bi u pričuvi imati vrećicu za riganje.

Jutros sam bila u bolnici. Kod doktora Brusicha, riječke i hrvatske legende koja bi mogla biti svjetska, ali ne želi, bila sam naručena za 08.15. Došla sam četrdeset i pet minuta ranije da bih se mogla na vrijeme naručiti na šalteru broj 2.

Koko je kašljala tri dana. Mislili smo da će proći. Sinoć joj nije bilo dobro. Zaguglala sam Kokinog veterinara i saznala da stanica za hitne slučajeve radi i nedjeljom. Najavila sam se. Veterinar me saslušao i rekao da dođem odmah.

Gledam, slušam, čitam. Nije da ne vjerujem svojim očima i ušima, Hrvatska je sranje od zemlje otkako je nastala, ipak… Jebote!

Super je živjeti u ovoj zemlji. Nikad nije dosadno. Naši nas političari, popovi i prolajferi, za one koji ne znaju engleski, borci i borkinje “za život”, stalno gađaju otkačenim temama. Mi grizemo li grizemo dok oni našom lovom sebi grade dvorce i palače i živo im se jebe za nas i našu borbu za opstanak. Meni je sve to smiješno ali većini oko mene, ne družim se sa onih pet tisuća kriminalaca koji imaju Hrvatsku, baš i nije. Na što posebno pizde moji prijatelji?

Zašto na svim hrvatskim televizijama stalno gledamo branitelje i slušamo kako se krše njihova prava? Što oni hoće? Dio njih, manji ali glasan, ima svoj šator, svoje zastave, parole, pomagala, mirovine, potrebu da njihova prava uđu u Ustav,ljude koji im guraju kolica i predsjednicu Kolindu. Mi ostali imamo samo Hrvatsku za koju su se oni borili.

Bila sam na putu, preciznije, u Beogradu. Da vidim prijatelje. Da na plus trideset šetam beogradskim ulicama. Da u Klubu književnika po tisućiti put pojedem pohovane tikvice, da…Volim Beograd. Jebite se, nacići! Kad sam na putu ne čitam mailove, uglavnom mi stiže smeće, ne uključujem komp, ne listam naše novine. Putujem da bih zaboravila. A danas sam doma. Upravo sam očistila svoj virtualni poštanski sandučić. Baš me briga kako produžiti kurac, zašto je mlijeko otrovnije od cijanida, gdje su silikonske sise najjeftinije…

Živim među očajnim ljudima koji svakoga dana na drugu temu pognute glave odlaze na klanje. Plaćaju svaki račun koji im stigne na vrata jer su čuli ili znaju što im sve može učiniti Fina u sprezi sa mafijašima koji donose hrvatske zakone. Ljudi mjesecima žive u mraku, bez vode, plina, telefona, plaće, iako su je zaradili.