Sreća

Gola sam u krevetu. Nedjelja. Probudio me miris kave.

Kad imate rak samo vam se on mota po glavi.

“Depresivna sam”, rekla sam mužu. “Opet?” “Opet.”

Nazvala me novinarka Švicarskog radija. Želi da sa mnom razgovara o tome kako je moguće da veza između mlađeg muškarca i starije žene izdrži nekoliko desetaka godina. Ja sam ekspertica za tu temu jer je moj muž mnogo mlađi od mene. Novinarka misli da treba razgovarati o toj “tabu temi” i nekako pokušati objasniti da je to moguće pa čak i možda “normalno”.

Znam da sam u šezdeset i osmoj i da nisam Rockefeller koji je šest puta promijenio srce i dva puta bubreg i doživio sto i treću. Preda mnom nije još tridesetak godina, vjerojatno nije ni deset, ne brinem o tome.

Hrvatska je danas zemlja u kojoj živi oko tri milijuna stanovnika. Malo nas je ali smo žalosni. Moja prijateljica je jučer obigrala pola grada u lovu na lijek, ima neku frku sa štitnjačom. Svjetska kriza.

Čitav se život pitam što je sreća. Kako je prepoznati? Uhvatiti za glavu ili rep i reći, eto, to je to!

Uvijek mi je bilo jednostavnije definirati nesreću. Ne želim nabrajati što je sve za mene bilo ili još uvijek jest, nesreća. Popis bi bio dugačak.

Jedna od nesreća često su mi bila djeca. “Da se još jedanput rodim nikad ne bih imala djecu.” To su moja djeca i svi oko mene slušali preko trideset godina.

Znanci i prijateljica mi zamjeraju što jedina u društvu ne thinkam pink. Od takvih poput mene treba bježati. Depra je zarazna a sreća čuči iza svakog ugla. Smiješi se. Treba je samo zgrabiti za ružičastu guzicu.

Mali ljudi s ogromnim užitkom čitaju o smrtima Velikih. Kad je umrla Lady Di tvornice papirnatih maramica obarale su rekorde u proizvodnji. Kad je poginuo mladi Kennedy jer nije znao upravljati avionom pa se srušio u more zajedno sa svojom prekrasnom ženom i njenom sestrom bili smo u srce pogođeni.