Smrt

„Čuvajmo starije“, slušam već mjesecima. Spadam u „ranjivu skupinu“ jer imam sedamdeset plus. U posljednje vrijeme u „ranjive“ ubrajaju i one pedeset plus.

Ne gledam televiziju, ne slušam radio, ne čitam portale koji iz sata u sat objavljuju broj „zaraženih“ ili zaraženih. Kad je krenuo cirkus s koronom na svojoj sam stranici prenijela razgovor s poznatim njemačkim liječnikom koji je rekao da postoje i lažno pozitivni i lažno negativni nalazi.

Hrvatsko Ministarstvo istine, čini mi se da se zove Faktograf, zamutilo je njemačkog doktora i spriječilo da njegove riječi stignu predaleko. Danas svi znamo da postoje lažno pozitivni i lažno negativni testovi, u međuvremenu je njemački fejknjuzer pao u zaborav.

Za mene je prije korone organizacija WHO bila skupina svjetskih stručnjaka koja je uz pomoć različitih država rješavala svjetske zdravstvene probleme. Bogate zemlje su u Organizaciju uplaćivale više love, siromašnije manje ili ništa. U stručnost ekipe koja bi svijetu s vremena na vrijeme nešto rekla nitko nije sumnjao.

Danas? Danas su obični, mali ljudi zbunjeni. Tko je WHO? Tko je plaća? Može li joj se vjerovati? Tko su ljudi koji u njoj sjede i svakoga dana mijenjaju mišljenje? Na početku frke oko korone „znali“ su da je to virus koji se ukazao na kineskim „mokrim tržnicama“. Tamo se prodaju čudne životinje, Kinezi svašta jedu, korona je bila „logična“ posljedica.

Ovih se dana pred očima hrvatske javnosti odigrava agonija Olivera Dragojevića. On je zvijezda, veliki umjetnik i jako voljen. Često to ne ide skupa, ali kad je o ovom pjevaču riječ ne znam postoji li itko u Hrvatskoj tko ne cijeni njegov talent, ne voli njegov glas, nije uz njegovu pjesmu proživio neke od svojih nezaboravnih trenutaka. Kad mi je umrla sestra pokopali smo je u najužem krugu porodice, tamo smo bili samo mi koji smo je bezuvjetno voljeli i Oliverov glas sa kazetara. Pomogao nam je da spoznamo kako se smrt događa i onima koje voliš.

Smrt. Kako mi idu godine sve više kužim da sam smrtna. Ja sam smrtna. Za one oko sebe meni ne posebno drage znam da su smrtni. Ali ja ? I ja. Smrt pokušavam otjerati plaćanjem privatnog osiguranja. Ako svaki mjesec izdvojim brdo love za najbolju policu svi će me ti silni pregledi udaljiti od Gospođe sa Kosom.

Prije mjesec dana sjedila sam s njim u kavani hotela Park u Splitu. Novinar u mirovini koji nikome nije bio potreban gutao je čaj od mente a ja kavu bez kofeina. Vršnjaci u penziji. Pili smo iste lijekove. Nismo komentirali njegov odlazak iz lista za koji je pisao. Otišao je kao da ga nikad nije bilo. Bez oproštajne fešte. Njegovi vjerni čitatelji pojma nisu imali da čitaju njegov posljednji tekst. Pogodilo ga je to ali je bio sretan, baš sretan što je bez divovske borbe dobio otpremninu tešku četrdesetak tisuća kuna.

Danas možemo na kioscima kupiti “ljubavni priručnik” “Kako zavesti koga poželite”. Blaženo novo doba, ima odgovor na sva pitanja osim na pitanje, kako reći zbogom. Zaista, kako reći zbogom umirućoj majci, bratu, sestri, mužu? Kako reći zbogom svome djetetu?

Ovaj tekst objavljen je 2006. godine u Nacionalu, a kasnije u knjizi “Kad je žena kurva/Kad je muškarac peder”.