Smrt

Smije li se umirati a da to bude prihvatljivo?

Mene i vas uznemirava rat između Rusije i Ukrajine. Kad se sjetim da je ona drončina mogla pasti na krov zgrade u kojoj su bili studenti, smrzne mi se srce. Tko nam ju je poslao ne znamo, ako smo uopće bili cilj? Činjenica da možemo biti cilj ledi nam krv u žilama. Da, Putin nam je preblizu.

Putin? Putin. Putin. Putin. Putin. Ne postoji medij u Evropi i Americi da ga već tisuću puta nije proglasio „ratnim zločincem“. O njegovom protivniku, sad već legendarnom vojskovođi, većem i od Napoleona i od Čerčila i od Cezara, budućem dobitniku Nobelove nagrade za mir, tiše se govori.  Zaboravilo se da je čovjek ušao u povijest kao pijanist koji svira kurcem. Zelenski danas drži kurac u maslinastim hlačama, na tijelu mu maslinasta majica, skroman čovjek, Che Guevara naših dana. Svjetski borac za slobodu obraća se svim parlamentima „civiliziranih“ zemalja i optužuje ih što mu ne šalju još oružja i još i još. I još sankcija Rusiji i još i još i još.

U svijetu je od korone umrlo osam milijuna ljudi. Nitko normalan ne vjeruje u taj podatak jer se broj umrlih ne može izbrojiti. Koliko ih je umrlo u Kini nikad nećemo saznati kao ni broj umrlih u Indiji i ostalim ogromnim zemljama u kojima žive milijuni beskućnika koje od nesreće štiti komad kartona.

Ljudi umiru još uvijek, ipak, priče koje ovih dana čitamo „vesele“ nas „širitelje fejknjuzeva“ koji smo vjerovali kako korona nije Božja kazna nego ljudskih ruku djelo. Svi koji su citirali sirotog francuskog nobelovca Luca Montagniere svjetski su faktografi proglašavali „teoretičarima zavjere“. Naši su postovi bili zamućivani da ne bismo šireći laži uznemiravali javnost.

U Hrvatskoj gladuje 300 tisuća djece. To ne uzbuđuje one koje smo izabrali da ne bude tako. Građani Hrvatske mire se sa činjenicom da je propast njihova sudbina.

Ovih je dana čitava Hrvatska na nogama jer je jedna „majka“ umlatila svoju djevojčicu. U zemlji u kojoj gladuje 300 tisuća djece gladuju i njihovi roditelji. Glad čovjeku muti razum. Nemaš kuću, nemaš posao, nemaš kruh ni za sebe ni za dijete, a gladno dijete plače jer ne zna da plač ne pomaže. Roditeljima ili „roditeljima“ pada mrak na oči. Treba ugasiti plač. Bacanjem preko balkona, utapanjem u plićaku, udaranjem po maloj glavi. Kad plač zamre na medijsku scenu stupaju „sutkinje“ koje ništa ne znaju o temi, ali one su „majke“, a majka je ekspert i za ubijenu djecu, zato jer je majka.

Umro Milan Bandić. Očekivano, lešinar(i), „novinari“ koji su od njega dobivali tisuće kuna, krenuli su čerečiti mrtvo tijelo. Gadljivo, odvratno, gnjusno, očekivano.

Tko je bio Milan Bandić? Bandić je bio političar, dakle, član mafije. Bit ću precizna. Član esdepeovske, hadezeovske i crkvene mafije. Kako je čovjeku koji je došao iz sela bogu iza nogu uspjelo postati gradonačelnikom Zagreba, glavnog grada jedne zemlje? Cinici će reći, kakav grad takav gradonačelnik, kakva zemlja, takav političar. I bit će u pravu.

Koka iz Ljubljane poslala mi forvardušu. Rekao je jednom Đorđe Balašević: „Život? To ti je ono na grobu, pa kad piše godina rođenja i godina smrti. E, ona crtica između, to je život…“

Većina ljudi je zla. Obuzeti smo strastvenom mržnjom. Mržnja truje. Zato s  vremena na vrijeme osjetimo potrebu da sa sebe skinemo prljavu kožu, da udahnemo čist zrak, da dahnemo u nekoga ljubav. S vremena na vrijeme.

Mi građani Zemlje Koje Više Nema znali smo da ćemo s vremena na vrijeme moći otići na mjesto gdje ćemo za minut, deset minuta, sat, dva ili pet, postati, ako ne dobri, onda sigurno bolji ljudi. To je mjesto uvijek bilo koncert Đorđa Balaševića.

Umrla je Mira Furlan. Teško da je netko mogao pomisliti da će toliko lijepih riječi biti ispisano u spomen na „jednu od najvećih jugoslavenskih glumica“. Nisam poznavala Miru Furlan što nikako ne znači da se ne mogu opušteno pridružiti hordi ožalošćenih koji su joj ovih dana preko portala pisali srcedrapateljna pisma, ispričavali joj se iako bi uvijek naglasili da oni nisu bili „krivi“, ali, eto…

Tko je kriv što je Mira Furlan morala pobjeći devedeset i prve? Kakvo glupo pitanje. Kriva je „devedeset i prva“. Danas se sve toliko promijenilo, na bolje, naravno, zato su se pokojnici, preko delegata, ispričali i „Zagreb“ i „Hrvatska“. Žena koja je „one devedeset i prve“ jedva sačuvala živu glavu, ovih dana „odozgo“ može uživati u svijećama, lampionima, crvenim karanfilima i drugim maštovitim znakovima „hrvatskoga“ očaja koji srca naša zbog „velikog gubitka“ lomi.

Čitam reportaže iz hrvatskih bolnica. Patnje medicinskih sestara i liječnika koji se bave bolesnima od korone su nadnaravne. Navuci skafander, skini ga, znoji se, tresi se, radi u smjenama koje traju dovijeka, odjebi privatni život, gledaj ljude na samrti koji moraju umirati bez ikog „svog“ u blizini boreći se za posljednji dah. Koliko je to strašno!

Imam iskustva sa smrću kao što ga imaju svi stari ljudi. Umrli su mi roditelji, prijatelji, sestra. Neke sam smrti gledala iz prvog reda. Sjećam se kako mi je umirala sestra. U svakoj ruci jedna cijev, kisik joj je šištao u nos, gušila se, rekla mi je da se osjeća kao da je stalno pod vodom, nikako da ispliva. Otrčala sam do liječnika i zatražila pomoć. „Ona se davi, raširite joj nekim lijekom pluća.“ Doktor me pogledao: “Gospođo, ona više nema pluća.“ Umrla je bez „svojih“ u blizini.

Svi su oko mene usrani. Peru ruke tri puta prije jela, jednom za vrijeme, a nakon svake nužde bar pola sata iznad bidea trljaju međunožje, pa onda opet operu ruke. Jasno mi je, ne morate vikati na mene, zašto ste nervozni, ne sjede baš svi Hrvati i Hrvatice satima na bideu, mnogi ga nemaju. Govorim o onima koji ga imaju.

I ja ga imam. Služi mi za pranje nogu prije spavanja, neka ovo ostane među nama, jedina sam u Hrvatskoj koja se ne tušira svaki dan. Dobro, dobro, ima i onih koji nemaju kupatilo, govorim vama koji ga imate. Ne tuširam se devet puta dnevno i ne perem ruke tristo puta dnevno jer sam negdje pročitala da ljudskom tijelu treba koža.

Sjećam se, nimalo mutno, da sam nekad bila mlada i da sam bila sigurna da će se sve na ovome svijetu promijeniti, nestati, osim moje mladosti. Nikad moja bedra neće biti opuštena ni prošarana tamno plavim kapilarama, usne mi se neće stanjiti i objesiti, sise će mi dovijeka gledati u nebo.

S vremenom, ne ide to preko noći, ali ti se čini da ide, vidiš da ništa nije kako je bilo. Sise gledaju u cipele koje te žuljaju iako nosiš dva broja veće nego pred pedeset godina. Stalno se pitaš zašto te bole koljena i ne prihvaćaš odgovor da je to stoga jer te noge nose preko sedamdeset godina. To je od „kičme“.