Iz dubokog sna, spavala sam u bolničkom krevetu, trebala ga je izazvati tableta koja će me sigurno olešiti, probudili su me ženski krikovi, MAMAMAAAAA… Nadala sam se da je noćna mora, nije bila. Žena je umirući zazivala majku. Nabila sam slušalice na uši i čula kako Jasna Zlokić pjeva, ja sam skitnica, ne drži me mjesto… Moja najdraža pjesma iako nikad više neću skitati.
Bila je nedjelja. Upravo sam se vratila iz bolnice. Kasno popodne na vrata su mi došla djeca i unuka. Moj me muž na kauču držao za ruku i svakih me pet minuta pitao kako sam i da li mi nešto treba. Odmarali smo se poslije ručka koji je on skuhao.
Jučer sam opet ležala u “fotelji” u Dnevnoj bolnici. U mene je nešto teklo, nije bilo ni kemo ni imuno pa sam bila opuštenija. “Fotelja” je udobna poput vještičje guzice. Lijek me trebao “malo uspavati”. Ništa od toga.
Umirem. Nije fer ovo pisati kad imaš onkologa, dr G. se zove, ne smijem mu spomenuti prezime. Šteta. Zove se kao meni najdraža ribica.
Zato što mislim da umirem, eto, G, ispravljam se, želim biti bliže svom mužu. Ušuškala sam se uz njega. Gledali smo izbore.
Konačno sam shvatila ono što meni ipak sljepici godinama bode oči. Plenković je jednostavno glup čovjek. Glupan u najbanalnijem smislu.
Nedavno sam pročitala da se u Kini proizvodi 30% količine svjetske rajčice. Beru je ljudi u okovima. Pali su mi na pamet dok sam gledala novinare koji su glupanu držali kruške pod njuškom i pomislila kako je kineskim robovima posao i lakši i maštovitiji.
Jako sam zadovoljna odjekom moga teksta u kome sam opisala gadove, plodove utrobe svoje. Ako niste čitali na svim mogućim portalima, a ni na mom iako stoji ispod ovog testa, prepričat ću vam sadržaj.
Kad imate rak samo vam se on mota po glavi.
Svi su svjetski mediji objavili vijest da je Kate, buduća engleska kraljica, odradila kemoterapiju i sad galopira prema potpunom ozdravljenju. Ha, ha.
Sigurno ne bih pisala o tome da nemam rak. Samo onaj u kome čuči razumije princezu i užas kroz koji je prošla i kroz koji prolazi. Rak možda jest izlječiva bolest ali samo mali broj onih koji ga imaju u to vjeruje. Liječnici ih hrabre, hrabre i mene, “sve smo izvadili”, a onda kreće rečenica: “Vidimo se za tri mjeseca.”
Mi koji imamo rak postajemo lagano nemirni kad nam je kontrola na vratima. Za koji dan ću sjesti pred moje liječnike i čekati što će učiniti sa svojim palcem. Hoće li ga dignuti u zrak ili okrenuti prema betonu obloženom nekom plastičnom masom.
Jebote. Nikad vam ne bi palo na pamet što me obradovalo. Imam pravo, iskoristila sam ga, ući u Centar za socijalni rad, ne, ne Centar za socijalnu skrb. U tom Centru predaš papire i kad prođe nekoliko mjeseci dobiješ lovu. Najmanje 160 eura, najviše 700 ali me ne držite za riječ.
Drage moje, dragi moji!
Tisuću puta sam zamišljala trenutak, pisci imaju bujnu maštu, kako će to izgledati kad ti priđe liječnik, bez osmijeha u očima i kaže… Hoću li pasti u nesvijest? Izbezumiti se? Krenuti plakati? Pitati zašto ja?
