Rak

Čitam reportaže iz hrvatskih bolnica. Patnje medicinskih sestara i liječnika koji se bave bolesnima od korone su nadnaravne. Navuci skafander, skini ga, znoji se, tresi se, radi u smjenama koje traju dovijeka, odjebi privatni život, gledaj ljude na samrti koji moraju umirati bez ikog „svog“ u blizini boreći se za posljednji dah. Koliko je to strašno!

Imam iskustva sa smrću kao što ga imaju svi stari ljudi. Umrli su mi roditelji, prijatelji, sestra. Neke sam smrti gledala iz prvog reda. Sjećam se kako mi je umirala sestra. U svakoj ruci jedna cijev, kisik joj je šištao u nos, gušila se, rekla mi je da se osjeća kao da je stalno pod vodom, nikako da ispliva. Otrčala sam do liječnika i zatražila pomoć. „Ona se davi, raširite joj nekim lijekom pluća.“ Doktor me pogledao: “Gospođo, ona više nema pluća.“ Umrla je bez „svojih“ u blizini.

Na nekom sam portalu pročitala dirljivu priču o bračnom paru koji živi u nekom gradu u Srbiji. On ima rak, ona umire od raka. Preko medija mole da im dobri ljudi pomognu otplatiti dugove kako im djeca ne bi ostala bez krova kad im roditelji umru. Spominju iznos od nekih sedam tisuća eura. Znam da ih moj prilog, možda će na portalu osvanuti i broj bankovnog računa, neće spasiti ali bi pomogao.

“Gospođo, imate rak.” Rezanje sise, određivanje tipa raka. Kemoterapija. Prva. Pa odgođena druga jer nečega imaš u krvi manje nego treba. Pa druga.

Enca Tirelija profesora sa Pomorskog fakulteta u Rijeci, trenutno najžešćeg protivnika izgradnje Termoelektrane Plomin 3, znam bar dvadeset i pet godina.

U vrijeme kad je iz današnje perspektive Bog po zemlji hodao Tireli je bio direktor Plomina 2 u izgradnji a stotinjak nas Riječana i Istrijana bili smo ekipa koja se iz petnih žila trudila spriječiti izgradnju samo trenutno najvećeg zagađivača u Istri.