Rak

Riječka onkologija je u kamenu i željezu. Proširuje se dok vrućina ubija, medicinske sestre dave se u paklu sa smiješkom na licu. “Pacijentima je najgore”, “to je naš poziv”.

Danas sam uz pomoć muža bila u gradu. Osjetila sam da će moje noge to izdržati. Taxi nas je dovezao do vrata Neurotha. Prelomila sam. Ipak sam uzela slušni aparat jer mi je život u buretu postao nepodnošljiv. Što to govori onaj tko u mom pravcu otvara usta?

Ako se čovjek ičega boji onda je to rak. Ne toliko bolesti koliko liječenja.

Koliko ste samo puta pročitali ovu rečenicu i nastavili dalje drkati po mobitelu…

Čitav se život borim s vjetrenjačama. Kad pogledam unazad… Ne znam tko mi nije bio s druge strane nišana.

Umiranje je dosadno za popizdit. Dok si u krevetu, čini ti se da si zdrav.

“Krešiću, kako lijepo što si došao da te nona vidi na rođendan, a poslala sam ti poruku…”

Jučer mi je prijateljica Sanja iz Rima poslala fotku petlove kreste.

Pisac piše o temi koja ga čačka ali ne znači da piše o sebi.

Jebote, koji davež. Kemo, imuno, zračenja, bolnica, bolnica, bolnica…