Osmi Mart

Osmi mart! Koja sreća! Danas me neće prebiti, bit će previše pijan, slavit će Dan žena. Šef nam je rekao, žene, danas radite do jedan. Koja radost. Na trgovima će nam političari dijeliti ruže. Kako je lijepo biti žena.

“Nona, moja razrednica je rekla da si ti spisateljica i da neka nešto napišeš za cure za Osmi…Osmi…”

Uskoro će Osmi mart, zato se na portalima smiješe i žene koje ne pokazuju sise, bedra, obrijanu pičku i raskošne ekstenzije. Brojevi telefona kurvi koje puše uzbudljivije nego dvanaestogodišnji dječak biskupu nekako su manje vidljivi. Oh, uskoro će Osmi mart.

Moja prijateljica Nela Vlašić i ja otišle smo danas u Pulu da tamo obilježimo Osmi mart na komemoracijskom skupu organiziranom povodom usmrćivanja “Arene” pulske tvornice trikotaže. Organizator je zamolio prosvjednike da odjenu neki od predmeta proizvedenih u “Areni”. Ja sam oko vrata nosila šal pokojne radnice Marije Tatić, majke moga dragog prijatelja, star četrdeset godina.

Uvijek sam nekako depresivna kad je Osmi mart. Na taj dan u mislima tresnem šakom po stolu i odlučim, nema šanse! Danas neće u mojoj kući biti ručka a lopte prašine pod našim krevetom valjat će se još mjesecima!

Možda je prerano, znam da je danas šesti ali ne mogu odoljeti. Pred deset je minuta izašao iz naše kuće. Morala bih ovo zadržati za sebe ali ne mogu. Svoju ću sreću podijeliti s vama, cure moje.

Svaka treća žena bolesna od raka dojke ostane bez muža. Psihijatri, psiholozi, sve žene i onkolozi to drže prestrašnim. U trenucima kad ženi treba najviše pažnje, ljubavi i podrške, muškarac njenog života izlazi iz njihova doma jer je našao drugu koja trenutno ima obje sise.