Muž

„Ljubavi“, rekla sam mužu kad je odgledao partiju snookera. Nije me čuo jer je gluh, na pregled čeka godinu i sedam mjeseci. „LJUBAVI!“ „Zašto se dereš?“ Pružila sam mu čašu ohlađenog bijelog vina. Zove se Christian i još nešto, butelja 510,50 kuna. Kupila na karticu.

„Ljubavi“, gledala sam ga u oči. Njušio je čašu. „Dobili smo ponudu koja se ne odbija.“  U njegovim očima valjala se dosada. Bio je nemiran. Uskoro su oni kreteni s palicama trebali krenuti u novu turu guranja loptica u rupe. Isključila sam televizor. Da je moj muž nasilnik razbio bi mi bio glavu. Moj muž nije nasilnik. Udavio me pogledom.

Gledala sam „Prizore iz bračnog života“, seriju snimljenu prema Bergmanovoj istog imena. Sjećam se fenomenalnih glumaca. Tada me smetalo ono što me smeta i danas. Priča je, ma koliko glumci bili fantastični, neuvjerljiva do pakla. Neživotna. Glupa. Može je snimiti samo tašti mužjak koji ništa ne zna o ženama.

Bergman i ovaj drugi, Levi se zove, u nekoliko nastavaka šire lažnu vijest. Nema ludog, uzbudljivog, nezaboravnog seksa s bivšim mužem. Nema! Sve znamo kako je bilo. Zaljubiš se, vrijeme će pokazati da si se zajebala, živiš s njim godinama, tu su djeca, nedostatak love, ili mnogo love, isti kurac. A onda, najzad, nešto se dogodi i ti si izvan pakla.

S vremena na vrijeme se sjetim što to ljubav jest ili je bila. Mokri dlanovi, potreba da mu njuškaš tijelo, osjećaj boli kad mu u društvu ne smiješ zavući ruku među noge. Minuta bez njega je muka, sat bez njega je rana, dan bez njega je plivanje u vrućem ulju.

Sjećam se, najgori su mi bili trenuci kad bih ležala uz nekog od muževa i mislila na njega koji mi je bio i hrana i piće i sunce i nebo i kiša i zima i ljeto i jesen i zrak koji dišem… Žudnja ponekad postane neizdrživa pa prelomiš. Zakoračiš u sreću za koju znaš da ima rok trajanja. Kakve to veze ima? Jebeš život bez sušenja grla kad ga iznenada ugledaš na ulici.

Negdje na netu naletjela sam na ovu rečenicu. Napisala ju je Lisa Pontius, poznata influencerica, žena ima trideset i tri godine, mnogi čitaju njene objave.

Sviđa mi se teza. Bez ikakve zajebancije, sviđa mi se. Ni jedno dijete, naravno kad prestane biti dijete, roditeljima ne duguje ništa. Dijete je odrasla osoba kad navrši osamnaest godina. I baš bi bilo lijepo kad bi roditelji odrasloj osobi mogli reći: „Bivše dijete moje, ne duguješ mi ništa. Tamo su ti vrata. Sretan put!“

Da sam ga upoznala na vrijeme…Moj bi život bio drugačiji. Kad sam bila mlada mislila sam samo na seks. Bilo mi je bitno da muškarac bude visok, da ima lijepe zube, da bude vitak, da se pere i da šuti. U pravu ste. Morala sam pristajati na kompromise. Kako ženi idu godine, tako joj padaju kriteriji. Uzmi što se nudi. U moje vrijeme žene bez muža nisu bile u modi.

Udaja je bila ulaz u normalnost. Staro normalno bilo je donositi mu čiste gaće kad bi žuto naprijed postalo žarko žuto, a smeđe otraga boje čokolade za kuhanje. Svjetlije nijanse ostavljale su ga hladnim: „Samo pederi mijenjaju gaće svaki dan.“ Morala sam kuhati, davati pičke, dodati novine, biti daljinski jer je daljinski bio daleka budućnost, brinuti o djetetu. Dijete je muškarcu trofej, dokaz da mu u jajima ne plutaju mrtvi spermiji. S trofeja žene prašinu brišu. Naučna istraživanja su pokazala da 20% djece u Evropi nema veze s ocem koji misli da su njegova. Naš sin je bio u onih osamdeset posto. Nažalost.

Jebote! Da mi je to netko rekao? Ljubav mog života u trenu se pretvorila u horor. A sve je bilo na našoj strani. Ja sam imala lovu i željela njega, on je želio mene jer sam imala lovu. Bili smo idealan par.

Razvod će biti skup k'o miksana jaja svetog Petra. Biskup mi je rekao da Crkvi moram pokloniti svoj teren iznad Mošćeničke Drage, na njemu izgraditi kapelicu od sto i pedeset kvadrata i parkiralište za sedamdeset auta. „Presvijetli“, rekla sam, „to će biti crkva. Kapelice su male, zato se i zovu kapelice.“

Odvezla sam se do Bivšeg, parkirala ispred kuće i ušla u vrt. Na jednoj od terasa sjedio je komad. Držala je dugačke noge na stolu. Nokti na rukama su joj zeleni i dugački poput kandži. Hladno oružje. Bjesomučno je lupala po tipkovnici. Kako? Bivši nije bio na vidiku.

„Dobar dan“, rekla sam. „Bok“, rekla je. Nije me pogledala. Umjetne sise nisu pokušavale izaći iz uske, ružičaste majice, već su bile vani. Ogromnu guzicu okovala je ružičastim hlačicama. Ekstenzije su joj pokrivale međunožje. Usne, pet brojeva veće, držale su slamčicu. Iz kristalne čaše, da je moja prva pokojna svekrva vidi, vukla je u sebe tamnu tekućinu u kojoj su se kupale kocke leda. Koliko je mogla imate godina? Kod plastičnjača čije oči skrivaju ogromne naočale nikad ne znaš. Možda dvadeset, možda pedeset. Nadlaktice joj nisu visjele.

Pop je došao točno u podne. U opatijskom parku bilo je malo ljudi. Hrvatska javnost poštovala je našu privatnost.  Doduše, feštu su nam pokvarili jebeni antifašisti koji su nosili vijence na spomenik palim borcima, a limena glazba svirala je Lenjinov marš. Znam riječi. „Vi padoste žrtvom i dadoste sve, krv, život, mladost, radi slobode…“ Zašto se ne ukine taj besmisleni praznik? Nitko živ u Hrvatskoj ne vidi antifašizam osim par leševa koji baš na dan mog vjenčanja hodaju u povorci prema spomeniku junacima kojih se više nitko ne sjeća. Lenjin? U demokratskoj, kapitalističkoj, katoličkoj zemlji? Sve bi te antifašiste trebalo poslati na prisilni rad u jedan od naših kauflanda, lidla ili špara, neka vide zašto su neki pali žrtvom i dali sve. Krv, život, mladost, radi slobode…

Smatrate li da je vaša odluka o razvodu nakon trideset godina braka zbog 16 godina mlađeg ljubavnika hrabra i nije li pomalo avanturistička?

Ne razumijem pitanje. Nije hrabro rastati se nakon trideset godina, hrabro je živjeti s nekim tolika desetljeća. Ženama nedostaje muške drskosti. Kad pogledate oko sebe vidjet ćete desetine staraca kojima se oko drhtavih nogu motaju sitna djeca dok njihove trideset godina mlađe žene bulje u mobitel i šalju poruke ljubavnicima. Kad se žena u mojim godinama odluči za bijeg onda je to brejkingnjuz. Žalosno! Mislim da bi sve moje vršnjakinje, dakle cure u najboljim godinama, trebale pobjeći od muževa, dok im još ne trebaju ni štake ni pelene, i krenuti s nekim mladim. Naravno da će ga platiti kao što svoje cure plaćaju dečki u sedamdesetoj, ali investicija u mlado meso uvijek se isplati. Što mi se može dogoditi? Mogu umrijeti od sreće. Bolje smrt od sreće nego od dosade.

Telefoni mi zvone čitavo jutro. Stižu mi mailovi i poruke. Čitala sam ih do podna. Ležala sam u krevetu, na noćnom ormariću kava. Pokraj nje brdo čokoladnih bombona. Volim muža.  Da mi je netko rekao, kad sam imala dvadeset, da ću na pragu osamdesete…

Kad sam imala dvadeset bila sam opsjednuta muškarcima, ispitima i lovom na lovu. Ni u jednom od tih lovova nisam bila dobar lovac. Honorarno sam radila kao učiteljica, mnogo posla ni za što, svi su moji mužjaci bili kreteni, doduše moj je jedini kriterij kod izbora bio visina i duljina. U pravilu je duljina bila neupravno proporcionalna s visinom.  To otkriješ tek kad otkopča hlače, a onda je kasno. U moje vrijeme cure su bile pristojne, sve smo vlasnike onih centimetara uvjeravale da ne vidimo ono što smo vidjele. Tek pedeset godina kasnije su ženska naučna istraživanja pokazala da je duljina bitna. Ispiti su mi bili noćna mora jer me studij nije zanimao. Ni moj ni oni drugi.