Ljubav

Uznemirena sam. Valentinovo je na pragu, dan kada moramo slaviti Ljubav. Moramo da ga jebeš! Sirotice koje imaju partnera, sa suzama u očima u vodu trpaju tulipane iz Lidla ili se dive paketiću obučenom u žarkocrveni papir.

Sjedim na njegovom krevetu i buljim u prastare tenisice. Ako u njih uvalim nos da li ću osjetiti njegov miris? Uzimam u ruke tenisice broj četrdeset i sedam. Mirišu na vlagu i suho blato. Ipak ih odlažem u kut sobe. U našoj spavaćoj sobi listala sam album i iz njega izvukla fotku na kojoj on sjedi na mom vratu i čupa mi kosu. Njegov prvi rođendan.

Koliko je normalno imati seksualnih partnera u turbokatoličkoj Hrvatskoj, ako si žensko? Kakvo preglupo pitanje. Komada jedan, naravno. Ako ti ga je prije prve bračne noći uvalio seoski ili gradski pop to se iskustvo briše. Kad u sebe primiš sveti kurac ostaješ djevica.

Moj muž je meni drugi muž a ja sam njemu druga žena. Živimo skupa, živjeli smo skupa trideset godina. Kad smo se sreli istoga smo časa shvatili da smo jedno drugome ljubav života i da nas samo smrt može rastaviti, ali privremeno.

Okružena sam ljudima koji očekivano ili neočekivano ostaju bez svojih najdražih. Muževi bez žena, žene bez muževa, u takvim smo godinama. Još uvijek se tome čudimo jer nam mediji stalno poručuju kako se životni vijek produžio i kako starost počinje u osamdeset i petoj.

Čitav sam život čekala ljubav. Ne ljubav, Ljubav. Ljubav sa velikim LJ. Željela sam sresti biće koje ću bezuvjetno voljeti.

Od svojih sam muškaraca mnogo tražila. Morali su biti pametni. Što je pamet često sam se pitala kad bi se onaj za koga sam jučer mislila da je Tesla preko noći pretvorio u saborskog zastupnika.

Otkako znam za sebe čitam u ženskim listovima, danas na netu, kako se s Njim zbližiti, sačuvati Ga, spriječiti da brisne, omrznuti Mu ostale ženske…

Izašla mi je nova knjiga. Ljudi me pitaju, o čemu se radi. Ovo je moj prvi ljubavni roman. Mjesto radnje: Rijeka. Nema krvi, bijesa, rata, Srba i Hrvata. Samo ljubav, ljubav, ljubav i seks, seks, seks.