Ljubav

Da se još jedanput rodim…

Rekla bih sebi, jednom neću biti curica i otići ću od oca zauvijek.

“Krešo, što ti se dogodilo, izgledaš strašno…”

Bila je nedjelja. Upravo sam se vratila iz bolnice. Kasno popodne na vrata su mi došla djeca i unuka. Moj me muž na kauču držao za ruku i svakih me pet minuta pitao kako sam i da li mi nešto treba. Odmarali smo se poslije ručka koji je on skuhao.

Nazvala me Ana. Žena je talentirana umjetnica, ali se ne snalazi s papirologijom. Svaki joj čas treba neka potvrda, a “muž nikako da uskoči”. “Lako je tebi, ti imaš fenomenalnog muža”.

Jako sam rano poželjela imati djecu. U lovu na mladunčad nisam previše pažnje posvećivala traženju idealnog tate. Tada sam mislila da su svi muškarci isti. U modi su bili visoki mužjaci širokih ramena i krupnih šaka. Većina žena svoju ljubav prema partneru ne doživljava kao nešto što će joj odrediti sudbinu. Više pažnje posvećuju odabiru vjenčanice nego testiranju budućeg oca svoje djece. Kad se zajebemo, ne čudimo se previše.

Stalno oko sebe gledamo kako se strastvene ljubavi pretvaraju u strastvenu mržnju. Ljubav ima svoj rok trajanja. Dugačka, bijela haljina uvijek se može pretvoriti u kratku u kojoj ćeš nekoj nesretnici poći na vjenčanje. Ti, konačno slobodna, ona pravomoćno osuđena.

Negdje na netu naletjela sam na ovu rečenicu. Napisala ju je Lisa Pontius, poznata influencerica, žena ima trideset i tri godine, mnogi čitaju njene objave.

Sviđa mi se teza. Bez ikakve zajebancije, sviđa mi se. Ni jedno dijete, naravno kad prestane biti dijete, roditeljima ne duguje ništa. Dijete je odrasla osoba kad navrši osamnaest godina. I baš bi bilo lijepo kad bi roditelji odrasloj osobi mogli reći: „Bivše dijete moje, ne duguješ mi ništa. Tamo su ti vrata. Sretan put!“

Opatijke i Opatijci, građani moga rodnoga grada, imaju veliku sreću. Nedjeljom prije podne na glavnoj ulici sreću Par. On je visok, vitak, lijep smeđokos muškarac, ona je krhka ljepotica. Hodaju s rukom u ruci i smiju se. Najčešće sjednu u Kontinental, piju kavu i pričaju, pričaju, pričaju. Razgovaraju onako kako to čine ljubavnici koji se nisu vidjeli nekoliko sati pa onda pokušavaju svoje izgubljeno vrijeme prepričati jedno drugom.

Žive gotovo u centru Opatije u zgradi koja nije raskošna vila, ali ni jedno od novih betonskih čudovišta. Obična zgrada izgrađena za obične ljude. Koliko je ovo dvoje "obično"? Onoliko koliko su obični parovi koji se gledaju u oči, smiju jedno drugome, parovi za koje čim ih vidiš znaš da su jedno ma koliko izgledali poput dvojca. On visok, vitak, smeđokos, lijep muškarac, ona krhka ljepotica zelenih očiju i kose boje kestena.

Jebote! Da mi je to netko rekao? Ljubav mog života u trenu se pretvorila u horor. A sve je bilo na našoj strani. Ja sam imala lovu i željela njega, on je želio mene jer sam imala lovu. Bili smo idealan par.

Razvod će biti skup k'o miksana jaja svetog Petra. Biskup mi je rekao da Crkvi moram pokloniti svoj teren iznad Mošćeničke Drage, na njemu izgraditi kapelicu od sto i pedeset kvadrata i parkiralište za sedamdeset auta. „Presvijetli“, rekla sam, „to će biti crkva. Kapelice su male, zato se i zovu kapelice.“

Novi je otišao u Opatiju igrati tenis. Poljubili smo se. Njegova fenomenalna guzica krenula je prema garaži. Kad mi je zatrubio, sa sebe sam oderala pušap. Za koji kurac žene od jedanaeste moraju nositi grudnjak? Starice u devedesetoj imaju u ormaru grudnjak „za doktoru“ i „grudnjak za u grob“. Mi i stare i mrtve moramo biti „seksi“? Preciznije, mi ni stare ni mrtve ne smijemo biti opuštene? Naša je normalnost žicom okovana.

Udavala sam se četiri puta, ne zato jer sam kurva, poštena sam žena. Kad se zaljubim, ja se razvedem, pa se udam. Rastajem se opet. Ne, nisam se zaljubila, jednostavno, dosta mi je. Moja tolerancija je kapitulirala. Gotovo je! Među nama je gotovo. Njemu djeca, meni stan.