Koliko je Nijemaca ovaj vikend odletjelo u zrak za mene nije prijelomna vijest. Meni je jasno zašto lete. Stavimo se u kožu klinca Sirijca, klinca Iračanina, klinca Libijca, klinca Pakistanca, klinca Afganistanca… Ili klinceze. Mladi ljudi iz zemalja u kojima su nekad živjeli njihovi pradjedovi, djedovi, braća, sestre očevi i majke, susjedi, šira rodbina, danas bauljaju njemačkim ulicama, francuskim ulicama, londonskim ulicama, hodaju u zemljama čije su im vojske zatrle sjeme.
Dok su Ameri sa saveznicima u Libiji ubijali žene, djecu, nemoćne, stare, a zatim raščerečili Gadafija pitala sam se zašto su to učinili. Mediji su nam nudili nekoliko odgovora. Ameri, Talijani, Englezi, Francuzi…, željeli su divlju zemlju blagosloviti demokracijom. To nikako nije bilo sve.
Ameri vole fešte. Ne tako davno najveći im je praznik bio Dan zahvalnosti koji se obilježavao četvrtog četvrtka u studenom. Toga su se dana u svakoj američkoj kući okupljali nonići i none, djeca i unuci.
Ponekad, kad pročitam tekst nekog od naših velikih hrvatskih pera ne znam da li bih se smijala ili plakala. Piše tako ovih dana jedno Pero u Novom listu, “ministrica vanjskih poslova i europskih integracija Vesna Pusić ponudila je u subotu pomoć Hrvatske izbjeglicama iz Sirije.”
Libija će ovih dana konačno postati normalna zemlja. “Pobunjenici”, nitko nam još nije rekao tko su oni, ušli su u Tripoli pa će napaćeni libijski narod osloboditi dugogodišnjeg terora njhovog vođe Gadafija. “Pobunjenicima” su u ime širenja prava na častan život u demokraciji i slobodi pomogle Amerika i Francuska, možda i neki drugi ali mi ne padaju na pamet.
Kako je život nama civiliziranima bio jednostavan prije ovog pokolja u Oslu i okolici. “Jebeni muslimani” dizali su svijet u zrak. Blizanci, avioni, autobusi u Londonu, čak i policijska postaja u mom gradu Rijeci… Nigdje čovjek nije mogao biti i nije siguran.
Aleluja! Ameri nakon sto godina krvavih bitaka najzad ubiše najvećeg zlotvora u povijesti čovječanstva Osamu bin Ladena vođu zloglasne Al Qaede. Kako u obraćanju naciji reče Obama, od Amera, naravno, nitko nije stradao, a uz zločinca ubijeni su i “još neki članovi obitelji.”
Zašto je japanska katastrofa velika? Zato jer se nesreća epskih razmjera dogodila u razvijenoj zemlji u kojoj, kako javljaju svi svjetski mediji, žive “organizirani” ljudi koje “nije obuzela panika.”
Sjećamo li se velikih katastrofa u Africi, Indiji, na Haitiju, Indoneziji, New Orleansu… Koga danas briga koliki su milijuni crnih ili smeđih ljudi nestali zbog gladi, nestašice vode, aidsa… Ti su nam divljaci tako daleko da i ne znamo da postoje.
Pred neki mi se dan učinilo kako su Ameri odustali od “obrane civila” koji su se digli protiv Gadafija naoružani tenkovima. Nadala sam se da su američki političari koji su većinu svojih građana pretvorili u siročiće bez krova nad glavom, zdrastvenog osiguranja, mirovina i posla, odlučili prisiliti multinacionalke da malo olabave i dozvole da američko roblje dođe do daha.
Bila sam sigurna da ću umrijeti a ovo neću doživjeti. O Gadafiju govorim. Sve je bilo tako predvidljivo. Libijski borci za slobodu, naoružani do zuba, odlučili su svrgnuti diktatora koji im krv pije jedno sto godina i konačno živjeti u slobodnoj zemlji.
